Svi ti Vase, Steve, Anđelije, Bube, paori, sinovi jedinci, nisu nitko drugi doli mi sami…

U bjelovarskoj Narodnoj knjižnici „Petar Preradović“ jučer je održana promocija knjige Ivana Ivačkovića „Panonski admiral: Emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića“. Razgovor s autorom i urednikom knjige Dušanom Vesićem vodio je Siniša Krpan, poznato lice iz bjelovarske knjižnice. On je susret otvorio prigodnim uvodom o Balaševiću, jednom od najomiljenijih pjesnika na ovim prostorima, koji je dirnuo brojne posjetitelje. Tekst koji savršeno opisuje velikoga Đoleta danas, baš na njegov rođendan, objavljujemo u cijelosti, uz Sinišinu privolu.

Doista nije lako, u nekoliko rečenica, iskazati što je sve Đorđe Balašević učinio našim životima. Možda je, prije svega, cijelo vrijeme svoje više nego bogate i plodne karijere trzao u njima onu najfiniju i najtanju žicu tjerajući je da se napregne do ruba puknuća, pa kada bi pod ljepotom njegovih stihova i glazbe ona napokon popustila, suze su bile jedino što nam preostaje.

Također, pretvorio ih je svojim pjesmama u jednu široku i dugačku elegiju, poravnatu baš onako, po vojvođanski, elegiju s mnoštvom likova koji kao da su ovog časa iskočili iz naših vlastitih zrcala i koji nestrpljivo iščekuju da nam ispričaju neku svoju, a istovremeno i tako našu priču. Jer svi ti Vase, Steve, Anđelije, Bube, paori, sinovi jedinci, nisu zapravo nitko drugi doli mi sami, pa nam se upravo zato tako lako poistovjetiti s njima.

Pa ako smo ponekad, ogledajući se u Balaševićevim srcotvorinama, sebe vidjeli i boljima nego što zapravo jesmo, to je bilo zahvaljujući njegovoj blagonaklonosti te nježnoj i pitomoj ćudi koja krasi samo velike ljude. Jer, imajmo to dobro na umu, u ova najblaže rečeno čudna vremena nježnost je postala jedno od posljednjih utočišta ljudima kojima zaglušujuća glasnoća svih mogućih gluposti u koje su protiv svoje volje uronjeni, naprosto ne dozvoljava normalno udahnuti i izdahnuti kako bi se u jednom prirodnom ritmu dan izmjenjivao s noći, a sreća s tugom.

A upravo je u tome Balašević bio nenadmašan. U činjenici da je svojim kistom, nježnim pastelnim bojama, uspijevao pred nas rasprostrti nepresušnu paletu ljudskih osjećaja među kojima, potpuno otvoreno i neskriveno, dominira – ljubav. Ljubav kao pouzdan kompas u ovom uzburkanom moru svih mogućih nemira i nesigurnosti, ljubav upakirana u jednu stilsku rafiniranost koja imalo senzibiliziranog slušatelja naprosto ne može ostaviti ravnodušnim, ljubav kao akvarel koji bi bez dodira one tople i zagasite nijanse sjetno sive, nepogrešive, jednostavno bio nepotpun.

Pa ako ovako postavimo stvari, onda nam ne preostaje nego zaključiti kako su svi naši nedosanjani snovi i najskrivenija čeznuća dobili oživotvorenje u tih petnaestak albuma i ponešto singlova, pred kojima smo se kako u emotivnom tako i u estetskom smisli osjećali potpuno razoružanima i bespomoćnima, što bi valjda trebalo dovoljno govoriti o njihovom autoru. Jer svaka njegova nova pjesma kao da je u nama popunjavala neku prazninu za koju do tada nismo ni znali da postoji, kako bismo nakon što se gramofonska ručka na kraju B-strane podigne shvatili da nam je taj mangup, po ne znam koji put, naravno, sa smiješkom na licu, više nego uspješno samo u novi celofan upakiran, prodao isti štos.

A mi bismo kupovali a da nismo pitali koliko košta. Kupovali smo jer su te rime bile nevjerojatno pogođene, kupovali smo jer nam je zbog te melankolije bilo toplo oko srca, kupovali smo jer nas je taj lucidni humor iskreno nasmijavao. Kupovali smo jer je pjevao, ma, zapravo bi bolje bilo reći pripovijedao, tako nenametljivo, pomalo stidljivo, i nadasve sneno, kao da mu se nikud ne žuri, kako bi svaka izgovorena riječ poput zvijezde repatice ostavila trag u duši slušatelja. Kupovali smo jer nam je trebalo blagosti i ljepote, kupovali smo, možda prije svega, jer nam je trebao netko tko će nas spasiti od nas samih. A to je vjerojatno ono najdragocjenije. U tom smo pjesniku imali pouzdanog životnog suputnika, nekoga tko nas iskreno razumije, osobu koja se neće uzdizati svojim vrlinama ili se neumjesno smijati našim nedostacima. Pa čak i kada nas je crtao kao karikature kao u Namćoru ili Al se nekad dobro jelo, niste se mogli niti približno naljutiti na njega jer je to činio samo zato što jednostavno nije mogao obuzdati tu skeč-notu koja mu se vrzmala po glavi, a ne zato da nekome ciljano i zlonamjerno stane na žulj.

A mi smo se smijali. Pogotovo na njegovim koncertima koje je vješto pretvarao u cabaret i na kojima je pokazivao da posjeduje i ozbiljan glumački dar. Da, učio nas je i što to znači smijati se na vlastiti račun što zapravo, kada bolje razmislimo, jedino i ima smisla jer, kako kaže ona poznata poslovica, prvo valja počistiti ispred vlastitog praga.

Sva njegova nastojanja tako su se pokazala uspješnima osim onoga da u onom nevremenu utiče na bilo što i bilo koga, što je vjerojatno smatrao svojim najvećim životnim porazom. Ipak, mora se priznati da se svojski potrudio nanovo graditi mostove koji su u devedesetima bili temeljito porušeni, pa izgleda da će neki novi klinci ipak imati po čemu koračati preko Sutle, Save, Dunava i Drine.

A sada, dobio je i svoju ne biografiju, već kako njegov autor kaže, emocionalni vodič kroz diskografiju. I doista, čitajući Ivanovu knjigu nekako stječete dojam da su  činjenice tu manje važne, a da je bitnije ono što stoji iza tih činjenica ili što je između redaka tek naznačeno. Bit će da se na taj način sam Balašević još jedanput želio malo našaliti s nama, igrajući se skrivača, dozvoljavajući nam da ga ugledamo tek na trenutak kako bi se već u sljedećem sakrio iza nekog, sudeći po njegovim pjesmama, njemu omiljenog bagrema. Ivan je tu igru odigrao gotovo pa savršeno, stavljajući pred nas knjigu koja pucketa poput stare gramofonske ploče i s koje valja diskretno otpuhnuti prašinu kako bismo njezin sadržaj ugledali u punom svjetlu. Kao i s albuma o kojima govori, uostalom. Na taj način nam neka draga sjećanja nitko neće moći oduzeti, a Đoletu jedino možemo zahvaliti što nam je četrdesetak godina jasno davao do znanja da smo još uvijek tu, da nas ima, da smo još uvijek živi, i što nam je svo to vrijeme lomio srce, ko bagremov prut, onako, usput.

Tekst: Siniša Krpan