Ovako izgleda atelijer najvećeg bjelovarskog kipara. Je li to zaslužio?

PODIJELI S PRIJATELJIMA!

Jedna fotografija prošlog je tjedna uskovitlala hrvatsku kulturnu močvaru, posebno zagrebačku, ali i bjelovarsku. Naime, slika ateliera Vojina Bakića na zagrebačkom Rokovom perivoju teško koga može ostaviti ravnodušnim. Je li umjetnik tog kalibra zaslužio da njegov bivši radni prostor za kojeg je želio da bude galerija u kojem će biti izložena njegova djela, bude baš u takvom stanju.

Istina, problem nije od jučer, o njemu se pisalo godinama, ali da baš nitko nije učinio ništa, teško je razumljivo. Problem nije samo zagrebački, nego možda čak i više bjelovarski jer je kipar Bakić rođen baš u Bjelovaru, a taj se grad baš i ne može podičiti sugrađanima takvog kalibra.

U Gradskom muzeju Bjelovara reći će da “neprekidno prikupljaju predmete za zbirku Vojin Bakić i čuvaju više originalnih djela u kamenu, bronci, drvu i sadri. U Stalnom postavu Galerijskog odjela izloženo je nekoliko Bakićevih reprezentativnih skulptura”. A što je još bilo ili još uvijek jest u devastiranom prostoru atelijera?

Rasprodaja na Britancu

Prema pričanju ljudi iz Rokove ulice, na smetlištu oko ateljea prošlih godina mogle su se naći makete, dijelovi svjetlosnih oblika, skica za grb fotokluba Zagreb s likom Toše Dabca… Eto, tako se čuva Bakićeva ostavština, ironično su pisali mediji.

Dodatnu pomutnju u cijelu priču unosi i stanarka na katu iznad za koju se tvrdi kako je bila prijateljica također preminulog Vojinovog sina Zorana. Prema kazivanju očevidaca, rasprodavala je Bakićeve umjetnine na Britanskom trgu. Tko zna koliko je umjetnina iz ateljea odneseno, pitanje je bez odgovora.

To što postoje brojne kontroverze oko njega slabašan su izgovor za nečinjenje, odnosno za takav odnos prema ostavštini nekoga čiji su radovi obišli svijet, čijim se djelima poklonila umjetnička publika i koja krase brojne zbirke.

Tko je zapravo bio Vojin Bakić, “jedan od najznačajnijih hrvatskih umjetnika”?

Struka kaže da će u europskoj povijesti skulpture Bakić zauvijek ostati zapamćen zbog iskoraka prema modernizmu i apstrakciji. Široj publici poznat je po spomenicima iz vremena socijalističke/komunističke Jugoslavije koji su danas zapušteni ili devastirani.

“Desni” povjesničari umjetnosti nakon hrvatskog osamostaljenja će osporavati njegov rad zbog suradnje s “mrskim jugokomunističkim režimom”, ali će ipak priznati vrijednost brojnih njegovih skulptura gdje nema nikakvog ideološkog predznaka.

Život pun tragedija

Bakićev život dosta je ispunjen tragedijama i nesrećama. Rođen je 5. lipnja 1915. u Bjelovaru kao treće od šestoro djece Konstantina Bakića i Jelene Schnautz. Imao je sestru Dušanku te četiri brata – Aleksandra, Milana, Nikolu i Slobodana. Otac mu je umro kad je Vojinu bilo deset godina, a braća su mu ubijena 1941.

Jugoslavenska je historiografija naglašavala kako su ubijeni jer su bili srpskog porijekla dok suvremena, “novohrvatska” govori da su bili istaknuti komunisti, članovi KPJ i zbog ideologije završili u zatvoru i stradali. Čak je i sam Vojin bio zatvoren, ali uskoro i pušten jer “nije pokazivao nikakav intere za politiku”.

Još zarana Vojin Bakić pokazao je likovni talent pa je u Bjelovaru, gdje je od 1921. do 1932. pohađao osnovnu školu i gimnaziju, već 1933. imao prvu izložbu na kojoj su izložene njegove skulpture od gipsa i gline. Sljedeće godine upisao je pravo u Zagrebu, ali ubrzo je odustao i prebacio se na Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je 1939. i zatim pohađao posebne tečajeve kod Frane Kršinića i Roberta Frangeša-Mihanovića, a modeliranje mu je predavao Ivan Meštrović. Na prvoj samostalnoj izložbi u Zagrebu Bakić je 1940. izložio crteže i kipove među kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu.

Činjenicu da je preživio II. svjetski rat mnogi pripisuju upravo Kršiniću. Naime, Bakić je cijelo vrijeme postojanja NDH boravio u Zagrebu gdje je radio kao Kršinićev asistent te na Agronomskom fakultetu izrađivao modele životinja. Iz toga vremena datiraju i njegovi prvi prikazi bika po kojima je kasnije postao slavan. Godine 1942. oženio je Ljubu Schneider s kojom je dobio sina Zorana.

Manje je poznat podatak da je tijekom rata na izložbama umjetnika iz NDH izložio šest radova koji su obišli Berlin, Bratislava i Beč.

Apolitičan ili…

Nakon Drugog svjetskog rata Bakić djeluje kao samostalni profesionalni umjetnik. Zajedno s četvoricom likovnih umjetnika dobiva 1947. bivši Meštrovićev atelijer, gdje je u velikom požaru 1956. izgubio stotinjak skulptura, mape s crtežima, fotografije i dokumentaciju te nekoliko završenih spomeničkih studija. Kraće vrijeme boravio je studijski u Milanu, Firenci i Parizu. Surađivao je s grupacijom EXAT 51 i pokretom Nove tendencije.

Također će mu suvremeni povjesničari umjetnosti zamjeriti što je netom nakon konstituiranja komunističke Jugoslavije svojom instalacijom ogradio spomenik banu Josipu Jelačiću na središnjem zagrebačkom trgu i “ukrasio” ga partizankom s velikom zvijezdom petokrakom u čast kongresa žena antifašista. Danas neki tvrde kako je baš time pokazao da nije bio potpuno apolitičan, a drugi će reći da je samo bio pragmatičan i povinovao se režimima bez obzira na njihovu ideologiju.

Bakić nakon 1945. radi portrete, među kojima se ističu Ivan Goran Kovačić (1946.) i Silvije Strahimir Kranjčević (1948.). Kasnije će napraviti Goranove spomenike u Lukovdolu i u Zagrebu, u parku Ribnjak. Prvi Bakićev javni spomenik je Spomenik strijeljanima u Gudovcu kod Bjelovara (1947.). Nakon pet godina stiže i spomenik Stjepanu Filipoviću u Valjevu.

Godine 1955. susreo se s djelima Henryja Moorea na izložbi u Zagrebu, kao i sa samim autorom.

Obišao svijet

Na 28. Biennalu u Veneciji 1956. u jugoslavenskom je paviljonu predstavljeno 12 skulptura Vojina Bakića od kojih je posebno mjesto zauzeo monumentalni sedreni Bik. Izlagao je i na prvoj poslijeratnoj svjetskoj izložbi 1958. u Bruxellesu.

O tome štoje značio na svjetskoj likovnoj sceni najbolje svjedoči popis gradova gdje je izlagao: Venecija, Aleksandrija, Bruxelles, Kassel, Padova, London, Pariz, Rim, Venecija, Antwerpen, Graz, Johannesburg, Lausanne, Montreal, L’Aquila, i Sao Paolo.

Među posljednjim Bakićevim djelima su Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu (1975. – 1978.), te spomenici u Kragujevcu, Dotrščini i na Petrovoj gori. Bakić je umro 18. prosinca 1992. u Zagrebu, nekoliko mjeseci nakon smrti sina Zorana, u vrijeme kada su mnogi njegovi javni spomenici bili uništavani, uključujući i spomenik u Kamenskoj.

Escajg od spomenika

Početkom devedesetih i Bakić je postao omraženo i nepoželjno lice, posebno kao čovjek koji je prezirao fašizam i vjerovao u Jugoslaviju, pa su sistematski rušeni ili uništavani njegovi spomenici. Kako je pisao Express, njegov spomenik pobjedi naroda Slavonije bio je 1968. najveća apstraktna skulptura na svijetu, a 1996. su ga pripadnici 123. brigade Hrvatske vojske razvalili do temelja, jer ih je podsjećao na partizane i Srbe. Tonko Maroević je rekao da je to bio spomenik ljepoti.

Od 1990. do 1995. godine uništene su skulpture “Bjelovarac” koji je miniran 1991. Ostala je šaka jedne ruke i glava, a ostali dijelovi završili su u bjelovarskoj ljevaonici. Spomenik je obnovljen i postavljen na svoje mjesto 8. prosinca 2010. Taj je spomenik autoru bio posebno drag jer je bio posvećen njegovoj braći.

Miniran je i “Gudovčan” ili “Pred streljanje”, kao i “Spomenik pobjede naroda Slavonije”. Dijelovi su upotrebljeni za izradu posuđa.

Miniran je i “Spomenik bilogorskim partizanima” u selu Bačkovica, nedaleko Bjelovara, kao i “Spomenik palim borcima”, ispred škole u Čazmi. Devastiran je i Spomen-park Dotrščina.

Nakon operacije Oluja spomenik na Petrovoj gori je devastiran, odnesene su mnoge ploče, a navodno da se dijelovima zna i “cijena” na crnom tržištu.

Bjelovarski list (Željko Brkić)


PODIJELI S PRIJATELJIMA!