Trebamo li poput Francuza zaštititi mirise i zvukove sela?

Cvrkutanje ptica, ali i kokodakanje kokoši, mukanje krava (doduše zbog pada sektora sve rjeđe), ali i mirisi ovaca, svinja, pa i stajnjaka čije se korištenje sada potiče sastavni su dio života na selu. Za neke ipak previše. U javnosti je ovih dana tako odjeknuo slučaj iz Gradine kod Šibenika gdje je ovčaru naloženo da svojih 300 ovaca u roku od 90 dana preseli. Zasmetale su njegove ovce susjedima koji su se počeli baviti turizmom, a koji su se uplašili da će im, kako kažu, smrad ovaca otjerati goste. Provjerili smo stoga kako teče suživot ovdašnjih stočara sa susjedima, ali i rastućim turizmom. Dražen Čikvar koji na svom gospodarstvu u Velikoj Barni uzgaja ovce kaže kako do sada nikada nije imao problema.

-Nije se nitko žalio. Mi jesmo stočarski kraj i turizam ovdje nije ni razvijen na našu sreću ili nesreću – kaže Čikvar.

Slično iskustvo ima i Ratko Aščić iz Zrinske. Jedini problem je, prisjeća se, imao prije dvadesetak godina kada je gospodin iz Zagreba odlučio kupiti kuću tik uz mjesto na kojem drži stado. Kada su ga upozorili da to možda nije idealna lokacija rekao je ‘kako nema problema jer njemu janjetina miriši’. No, nakon dvije, tri godine se ispostavilo da iako mu janjetina miriši, ovce njegovom njuhu baš i nisu po volji, ali je sve i stalo na tome. U to da je suživot turizma i poljoprivrede moguć siguran je vlasnik kuće za odmor u Starčevljanima Tomislav Smrček koji ističe kako su dobrovoljno ušli u prostor u kojem poljoprivrednici obavljaju svoju djelatnost.

-Moramo prihvatiti sve prednosti i mane, a miomirisi su dio toga. Uostalom postoji razdoblje u kojem se ne smije ispuštati gnojnicu na polja. Mi nismo imali problema niti se itko od gostiju žalio. Čak i kada se nešto osjetilo mi smo se ispričali, ali oni su rekli da nema problema jer znaju gdje su došli – kaže Smrček.

Čini se da ćemo mi izbjeći šibenski scenarij. No, ako ste mislili da samo u Lijepoj našoj seoski život nije svima koji na selo dođu po volji, varate se. U Francuskoj su tako vikendaši tužili vlasnicu pijetla Mauricea jer im njegovo kukurikanje nije dalo mira. Njihova je tužba odbijena, a Francuska je otišla i korak dalje i zaštitila je ‘osjetilno nasljeđe’ sela. To znači da su gordi pijetlovi, brbljave guske i ne pretjerano mirisne ovce, pa čak i stajski gnoj sastavni dio sela koji je kao takav postao dijelom francuske kulturne baštine, a onima kojima se ne sviđa ne preostaje drugo nego se s tim pomiriti ili potražiti neke urbane sredine. Pojavila se inicijativa da i Hrvatska napravi isto, a s tim se slaže i Ratko Aščić ilustrirajući to primjerom prijatelja koji u Švicarskoj preko ljeta kao sezonac čuva krave u jednom turističkom mjestu. Jednog je dana malo prespavao, a kada se ustao imao je što i vidjeti. Krave su probile kroz električni pastir i pronašao ih je na terasi hotela koju su, da stvar bude gora, uneredile. Aščićev je prijatelj automatski pomislio da je njegovom radu u švicarskom gorskom raju kraj, ali prošao je bez posljedica.

-Vlasnik restorana je izašao, pomogao mu vratiti krave, počastio ga kavom. Nikakvih problema nije bilo, turisti i inače sjede na terasi, a metar od njih krave ograđene električnim pastirom pasu i nitko se ne žali – priča Aščić.

Iako su krave koje odmaraju na terasi malo drastičan primjer, zaštita sela sa svim svojim mirisima i zvukovima je Bjelovarčanima bliska ideja.

-Trebali bi to zaštititi, a ne braniti to jer ipak je to selo. Svakako bi to trebali zaštititi jer priroda treba raditi svoje, a kakva bi to bila priroda bez gakanja gusaka i pjeva ptica – slažu se gospođe Ankica i Ana.

S tim da i mi trebamo zaštititi osjetilno nasljeđe sela slaže se i gospođa Gordana koja ipak ima jednu napomenu.

-Na selu da, ali sve što je bliže gradu ne jer je ipak naselje puno zbitije i to onda ne bi bilo u redu – kaže naša sugovornica.