Oliver je ostavio Njemačku u kojoj je rođen i vratio se na djedovinu u Dišnik!

GAREŠNICA – Desetljećima je za brojne hrvatske iseljenike obećana zemlja Njemačka. Neki ondje rade dok im je obitelj u Hrvatskoj, neki su s obitelji trajno preselili, ali Oliver Kolenković je otišao u drugom smjeru i iz Njemačke je s obitelji preselio u Hrvatsku i to u maleni Dišnik kod Garešnice. Rođen je u Njemačkoj, potom se s mamom vratio u Hrvatsku, ali su se ubrzo pridružili njegovom ocu i trajno preselili u Njemačku, a ovdje su dolazili na praznike.

-Baka mi je bila iz Dišnika i kao klinac sam se uvijek tu igrao i kao djetetu mi je priroda ovdje bila nešto najljepše. Tu sam uživao i svake godine sam jedva čekao godišnji da idem kod bake i na more. Uvijek mi se tu sviđalo i srce mi je tu ostalo i rekao sam da jednog dana kada se vratim da ću doći baš u Dišnik – prisjeća se sretnih dana djetinjstva Kolenković.

Kada je odrastao mislio se poput roditelja u domovinu vratiti u mirovini, ali mu se, kroz smijeh kaže, nije toliko čekalo, pa je požurio i vratio se prije otprilike godinu dana. Na godišnjem je odlučio da mora nešto pronaći, kupiti kuću, urediti ju i doseliti sa suprugom i djecom. Ta njihova odluka da zbogom kažu Njemačkoj i dođu u Hrvatsku većinu čudi.

-Mnogo ljudi ovdje misli da se u Njemačkoj novac samo ‘kupi na cesti’. Svaki dan me najmanje dvoje ljudi pita zašto sam došao. I kada sam se išao prijaviti pitali su me ‘jeste vi sigurni, znate li vi što to radite’, kao da sam napravio ne znam što. Ljudi ne mogu vjerovati – smije se naš sugovornik, stari-novi Dišničanin.

No, za njega preseljenje nije bio hir niti mu je glavni motiv bila nostalgija i idealiziranje djetinjstva. Njemačka više nije što je nekada bila, priča Oliver. Nije više toliko sigurna, a uz to je život sve skuplji, a plaće su sve manje.

-Plaće nisu kao što su nekada bile jer ima puno izbjeglica iz cijeloga svijeta. Svi hoće u Njemačku i tako plaće padaju jer neki pristaju ili su primorani raditi i za pola plaće koja se do tada isplaćivala i onda poslodavci gledaju kako bi svima mogli smanjiti plaće i ‘ušparati’. Posao koji je nekada radilo desetero ljudi, sada radi njih pet, ali odrađuju dakle posao za desetoricu – opisuje stanje na tržištu rada Kolenković.

I sam je, kaže, radio četiri smjene, po deset sati dnevno i to nerijetko i svih sedam dana u tjednu.

-Sin mi igra nogomet i pita me ‘tata, možeš li doći?’, a ja ne mogu jer moram raditi, nitko me ne želi zamijeniti subotu i nedjelju. Supruga i ja smo vidjeli da naša djeca rastu, a od nas nemaju ništa. Uvijek sam se veselio da ću kada ću biti tata s djecom svašta raditi, a na kraju nisam ništa s njima radio i to mi je stalno prolazilo kroz glavu – opisuje stranu života u Njemačkoj o kojoj se malo govori Oliver Kolenković.

On i supruga su shvatili da takav način života, užurban u kojem se mora stalno raditi nije za njih i da će sreću potražiti drugdje. Odluku da presele u Dišnik nisu zažalili. Osnovali su tvrtku za cestovni prijevoz, ovdje pokreću svoj posao. Zarađuju, priznaje Oliver, manje nego u Njemačkoj, ali žive bolje, kvaliteta života im je drugačija, za njih ugodnija i opuštenija.

-Kod nas (u Dišniku) se može otići kod susjeda, susjed će vam pomoći i to mi je lijepo. Imam više vremena za obitelj, mogu sa sinom ići na pecanje što on voli, s kćeri idem gledati konje, supruga može šetati šumom. To su sve stvari u kojima mi uživamo. Mi to cijenimo i zato smo veseli – sa smiješkom na licu ne krijući zadovoljstvo svojom odlukom nam priča Oliver Kolenković i zaključuje da ono što ima sada nikakav novac ne može nadomjestiti.