Jesam li ‘nemajka’ ako ne idem nožem na novi školski eksperiment?

Imam sina u petom razredu. Svaki dan je u školi do jedan ili dva. Kad dođe doma iz škole sat, otprilike sat i pol mu treba da napiše zadaću i pripremi se za drugi dan u školi. Imam sreću što su i on i starija sestra vrlo samostalni pa, priznajem, gotovo uopće ne sudjelujem u tome.

Vrijeme koje sada provede u školi i uz knjigu kod kuće u najboljem slučaj sat vremena je kraće od onoga koje predviđa projekt cjelodnevne nastave koji je neki dan predstavio ministar Fuchs. Model je to prema kojemu djeca više ne bi bila u školi do jedan ili dva, nego do tri, najduže do pola četiri. Famozne teze o ‘nastavi do pet i duže’ odnose se na slobodne aktivnosti u kojima mnogi učenici, posebno oni u ruralnim sredinama, uopće ne sudjeluju. Zvuči nevjerojatno, ali zaista je tako. Ova obvezna dodatna maksimalno dva sata u školi podrazumijevaju tzv. program potpore i obogaćenog učenja u sklopu kojega bi, među ostalom, djeca napisala zadaću ili ponovila gradivo za ispit. Dakle, uz pomoć nastavnika, a ne sami nakon škole ili s roditeljima kasno navečer. A to je najčešće slučaj jer, budimo realni, koliko je roditelja u jedan ili dva popodne uopće doma?

U čitavoj priči ima još jedan važan element. Nakon što kod kuće riješi sve obveze vezane uz školu, ako suprug i ja nismo u blizini da ga u tome spriječimo, moje dijete će najčešće posegnuti za mobitelom ili sjesti ispred računala.

Već vidim brižne roditelje koji se križaju i lijevom i desnom rukom, nazivajući me ‘nemajkom’, kako se to danas popularno kaže. Jer, ne samo što ne pišem zadaću sa svojim djetetom, nego mu i dozvoljavam da ‘visi’ na mobitelu i računalu! Takvima ću reći samo jedno – tko je bez grijeha, neka baci prvi kamen.

‘Nemajki’ poput moje malenkosti, ne biste vjerovali, ima na svakom koraku. Životni ritam nam je takav da s poslom i drugim obvezama ne završavamo gotovo nikad, a obitelji se doma uglavnom okupljaju tek navečer. Baš zato ne razumijem primjedbe roditelja na prijedlog cjelodnevne nastave. Većina djece u sklopu tog modela školi bi posvećivala jednako vremena kao i do sada. Baš kao i izvannastavnim i izvanškolskim aktivnosti koje bi po novom jednostavno bile drugačije raspoređene. To je čista matematika. S tim da bi ovaj model trebao olakšati situaciju roditeljima koji sada zaista rješavaju zadaće sa svojom djecom. U spomenuta dodatna dva sata u školi djeca bi trebala raditi nešto korisno, umjesto da ‘vise’ na mobitelu. I ne, nije moj sin jedini koji to čini. Istraživanja su pokazala kako djeca u Hrvatskoj na ekranima svaki dan provedu i do pet sati, puno manje od mojeg djeteta. Ne znam za ostale majke i nemajke, ali ja pozdravljam svaki sat koji će moje dijete ispuniti aktivnostima koje su korisnije od igranja igrice na mobitelu.

Osvrćući se na ovu temu, ne mogu ne spomenuti i tisuće djece u Hrvatskoj koja i danas pohađaju nastavu u dvije smjene. Tko njih i njegove roditelje pita kako provode kvalitetno obiteljsko vrijeme, pogotovo ako moraju pisati zadaću u sedam ili osam sati navečer?

Naši su ljudi skloni tome da svaku promjenu dočekaju na nož i krenu je kritizirati prije nego što je uopće prouče. Bilo bi iluzorno očekivati da je predstavljeni model savršen i da odgovara svima. Manjkavosti na koje posljednjih dana upozoravaju nastavnici tema su za poseban osvrt i predstavljaju puno ozbiljniji problem od satnice na koju se žale roditelji. Javna rasprava o cjelodnevnoj nastavi tek je započela, a u nju se mogu uključiti svi – i učitelji, i ravnatelji, i školske kuharice, spremačice, pa i majke i ‘nemajke’. No, prije uključivanja u raspravu, ne bi bilo loše detaljnije se upoznati s materijom.