Ruža Milić planinari gotovo pola stoljeća: ‘Sljedeća velika želja mi je uspon na Biokovo’

Sloboda pogleda, pokreta, prostora, misli, mašte, radosti, radosti, ogromne radosti. Tim je riječima Ruža Milić, bjelovarska planinarka s ponajduljim planinarskim stažem, sada već davne 1981. godine za vrijeme planinarenja po Durmitoru, crnogorskoj planini i nacionalnom parku, opisala planinarenje. Kako kaže, danas bi tome dodala riječi kao što su koncentracija, pažnja, ustrajnost, upornost, otkrivanje ljudi.

-Kada kreneš na planinu, tu su drugi planinari s kojim se družiš, razmjenjuješ lijepu riječ, pružiš ruku. Na visinama se sto stvari može dogoditi, no moraš se otvoriti prema čovjeku, prirodi i osjetiti što imaš u sebi – ističe gospođa Ruža čija se ljubav prema prirodi rodila još u vrijeme odrastanja o rodnom selu Rasinja smještenom nedaleko od Koprivnice. Tada su polje, livada i vinograd bili dio njezine svakodnevice, a nerijetko je, prisjeća se, trčala na vlak za Varaždin gdje je pohađala glazbenu školu.

 

Osvojeni brojni vrhovi

-Kada vlak kreće u pola 6, ponekad se dogodi da zakasniš pa onda trkom preko livada i polja prijeđeš u sedam minuta put za koji je inače potrebno pola sata. Osim toga, moj tata je bio lovac, uvijek s puškom preko ramena. Zajedno bismo promatrali životinje. Ma, stalno sam bila vani. Imala sam predivno djetinjstvo. Kada se sjetim svog odrastanja, žao mi što su današnja djeca osiromašena u stanovima u kojim ne mogu osjetiti čar prirode. Na svu sreću, odnedavno imamo obiteljsku sekciju HPD Bilogora Ježiće koja okuplja brojnu djecu i njihove roditelje. Zaista je lijepo da se djeca oslobađaju, da nauče da mogu pasti, uzeti granu, okliznuti se, kleknuti, potrčati za nekom životinjicom, promatrati… Na taj način osjećaju sebe – naglašava naša sugovornica prisjećajući se svojih planinarskih početaka. Bilo je to prije 47 godina kada je krenula na Triglav, svoj prvi planinarski pohod. Kako se danas s osmijehom prisjeća, u planinarsko društvo se došla upisati u štiklama što kod planinara i nije ulijevalo povjerenje u njezine planinarske namjere, no nakon što je u slovenskim Alpama prvo stigla do Kredarice, uz motivaciju vodiča, osvojila je i Triglav, najviši planinski vrh u Sloveniji. Nakon toga, vrhovi su se nastavili nizati sve do danas pa u njezinim zapisima možete pronaći opise uspona na Jalovec, Velebit, Dinaru, Papuk, Ivanščicu, Učku, Mosor, Bjelolasicu, Požešku goru, Moslavačku goru… Na sve planinarske staze uputila se u svojim planinarskim cipelama iz 1979. godine od kojih svaka teži čitav kilogram vođena svojim planinarskim motom koji kaže “Proširuj vidike, ljepotom osnaži tijelo i dušu: prirode, čovjeka, stvoritelja. Oživljuj, izvor sreće, radosti i ljubavi!”

Ni lijevo, ni desno, već samo k vrhu pravo

– Kada obiđete sva ta mjesta, uvjerite se koliko je naša zemlja prekrasna. Upravo planinarenje osvještava što sve imamo – od mora preko planina pa sve do šuma i jezera. Na svakom izletu uživam, no nekako mi je posebno u sjećanju ostao Velebit na kojemu smo u sedam dana prešli od Zavižana do Borisovog doma u Paklenici. Predivno je bilo i na Durmitoru gdje smo također u sedam dana išli od vrha do vrha, od jezera do jezera. Ma gdje da sam bila, zaista sam uživala. Planinarenje je izvrsno za pamćenje, probude se pluća, cirkulacija, metabolizam. Čovjek osjeti polet i tako svaki put ispočetka – pripovijeda gospođa Ruža koja se i danas, na pragu 75. godine, neizmjerno veseli svojim sljedećim izletima. Prvi na redu je Krk pa slijedi Bosna, a na popisu želja još se nalaz i Biokovo.

– Zaista se veselim. Tek se sad zaljubljujem u planinarenje. Kad se upišem na neki izlet, sve u meni vrvi. Pripreme kreću odmah – vježbam u stanu, na Boriku, penjem se po stepenicama u zgradi od prizemlja do prvog kata, hodala sam u Rovišće. Na uspon čovjek nikada ne smije otići nepripremljen, a kada se krene tada nema „ni lijevo, ni desno, već samo k vrhu pravo” kako kažu stihovi jedne moje pjesme – zaključuje gospođa Ruža koja je ljubav prema planinarenju prenosila i na svoje sinove, kao i učenike, a danas i na unuke.