Jesu li žrtve gotovo pet godina nakon ratifikacije zaštićenije?

Europski parlament je u povodu Međunarodnog dana žena sve EU članice pozvao na ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja poznatije kao Istanbulska konvencija, a koja bi trebala osigurati snažniju zaštitu žrtava obiteljskog nasilja, ali i njegovu prevenciju. To još nisu napravile Bugarska, Češka, Mađarska, Latvija, Litva i Slovačka. Hrvatska je Istanbulsku konvenciju ratificirala u travnju 2018. nakon žustre rasprave u kojoj se javnost plašilo baucima poput onoga da će muškarci ulaziti u ženske wc-e, ali i da je ugroženo katoličanstvo. I bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak je za predstavljanja zavapio kako se on i svećenici pripremaju za mučeništvo. Niti su svećenici postali mučenici i izopćenici, a i ženski wc-i su ostali ženski i svi su se ti strahovi potvrdili kao neutemeljeni. No, isto tako se ni u onom što se trebalo postići, a to je zaštita žrtava i prevencija nasilja, nije značajnije napredovalo.

-Mi koji i koje se bavimo zaštitom žena nismo zadovoljni/e primjenom Istanbulske konvencije već smatramo da smo dobili dokument koji nam je trebao biti dobar alat, ali je primjena zakazala i ne koristimo taj alat za zaštitu žena, ali i muškaraca žrtava rodno utemeljenog nasilja – kaže Mirjana Bilopavlović, predsjednica pakračke udruge Delfin.

Tamne brojke nasilja se u posljednjih pet godina nisu smanjile, procjenjuje se da i dalje na jedno prijavljeno dolazi čak deset neprijavljenih slučajeva nasilja nad ženama. Sami zakoni jesu prilagođeni, pa je dio nasilja iz prekršajnog prešao u kaznenu sferu i iako udruge oštrije kažnjavanje pozdravljaju, upozoravaju i na boljku domaćeg pravosuđa koja je došla do izražaja.

-Vremenski period od prijave do prvog ročišta je dugačak i žrtve gube povjerenje u sustav zato što to dugo traje. I dalje je prisutna dodatna viktimizacija žrtve, a i ono što je najvažnije je što i pojedini suci i sutkinje ni ne znaju da Istanbulska konvencija postoji – upozorava Bilopavlović.

Ratifikacijom Istanbulske konvencije smo se osim snažnije zaštite žrtava i strožeg kažnjavanja počinitelja rodno utemeljenog nasilja obvezali i raditi na prevenciji odnosno da ćemo “poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca”. Unatoč tome i dalje nemamo sustavnu edukaciju ni o rodnim stereotipima, ali ni o nasilju i nenasilnim vezama. O tome se više priča jedino u onim sredinama u kojima na tome rade ili udruge ili same škole.

-U školski kurikulum nastojimo ugraditi ishode učenja koji se odnose na Istanbulsku konvenciju, od ravnopravnosti spolova, tolerancije, prepoznavanja rodno utemeljenog nasilja. Te su teme često prisutne u izvannastavnim aktivnostima, ali i kroz kurikulume nastavnih predmeta, posebno kroz hrvatski i strane jezike, etike. No, sve skupa je nedovoljno strukturirano i nedovoljna je edukacija nastavnika i nastavnica od resornog ministarstva – ocjenjuje pedagoginja Komercijalne i trgovačke škole Bjelovar i predsjednica udruge Budem Ornela Malogorski.

Teme nasilja u vezama su uključene u nacionalni Akcijski plan za prevenciju nasilja 2020./2024., ali provedba je prepuštena samim odgojno-obrazovnim ustanovama. Komercijalna i trgovačka škola Bjelovar i udruga Budem s učenicima i učenicama godinama rade upravo na temama nenasilja, a to je posao kojem nema kraja.

-Koliko god mi radili uvijek nam dolaze nove generacije s kojima moramo ispočetka raditi na temama prepoznavanja nasilja. Neke od oblika vrlo teško prepoznaju, posebice verbalno i psihološko nasilje, ali i ljubomoru, pa i šamar. To često shvaćaju kao ‘normalnu’ vršnjačku komunikaciju i tek nakon radionica osvijeste da je riječ o nasilnom ponašanju, ali mislim da je to problem i kod odraslih – navodi Malogorski.

Danas je edukacija o nasilnim vezama i dalje u rukama civilnog društva i ovisi o njihovom entuzijazmu, ali i financijskim mogućnostima odnosno o projektima, a statistika je neumoljiva – svaka treća žena u EU-u već je doživjela fizičko ili seksualno nasilje, a poražavajuć je i podatak koji je pokazalo jedno istraživanje u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji prema kojem čak trećina učenika smatra da šamar nije nasilje.