Je li moguće da oni koji gunđaju zbog zatvorenih trgovina nemaju svoju ‘tetu Miru’?

Svaki put kad se potegne rasprava o neradnoj nedjelji, sjetim se tete Mire, prodavačice u malom dućanu u ulici u kojoj sam odrasla. Mi djeca smo je obožavali jer je imala beskrajno strpljenje za svakog kupca, pa i za nas klince koji smo znali doći po čokoladu s punom vrećom sitniša iz razbijene kasice. Teta Mira je za nas uvijek imala lijepu riječ, redovito je pitala za naše ukućane, davala nam je bombone koje je vjerojatno sama plaćala i radila je najbolje sendviče. U dućanu je bila i petkom i svetkom. Svaku nedjelju, svaki praznik osim možda Božića, Nove godine i Uskrsa. Radila je do kasno navečer, čak i na Badnjak.

Srela sam je nedavno. Vraćala se od liječnice kod koje je često jer je težak posao ostavio traga na njezinu zdravlju. S mirovinom jedva preživljava jer je čitav život radila za minimalac, a ni radni Badnjaci, Dani državnosti i drugi praznici nikad joj nisu bili posebno plaćeni. Teško joj je, ali još uvijek ima lijepu riječ za druge. To je, kaže, najvažnije.

Ja danas živim u drugom kvartu. U dućanu preko puta moje zgrade rade neke druge „tete Mire“. Neću ih imenovati jer njihovom poslodavcu vjerojatno ne bi bilo drago da baš njih ističem kao dokaz da se u posljednjih dvadesetak godina uvjeti rada prodavačica i prodavača nisu značajno poboljšali. I moje nove „tete Mire“ rade za minimalac, dolaze na posao i petkom i svetkom, a za to ne dobiju bonus, pa ni hvala od poslodavca. Jer, kod nas kao da se podrazumijeva da budu na raspolaganju uvijek. Za mesoreznicom ili blagajnom, ponedjeljkom već od šest ujutro, na Badnjak u šest navečer. Nevjerojatno, ali uvijek ima kupaca koji će doći u dućan baš u to vrijeme. Još one koji dolaze u šest ujutro i mogu razumjeti, ali one koji kupuju u šest popodne na Badnjak baš i ne.

A baš takvi su „zapalili“ internet nakon što je Vlada ovih dana u Sabor uputila konačnu verziju izmijenjenog Zakona o trgovini kojim se uvodi neradna nedjelja u trgovinama. Točnije, tijekom godine trgovci će moći izabrati 16 radnih nedjelja, a 30 i nešto ostalih trgovine neće raditi. Ranije ankete su pokazale kako većina građana podržava takav Vladin prijedlog, no društvene mreže ovih dana pune su žalopojki uvrijeđenih i bijesnih građana kojima će od srpnja, eto, biti uskraćena radost shoppingiranja nedjeljom. Jer oni rade preko tjedna pa ne stignu u dućan niti jedan drugi dan. Ovaj argument besmisleno je uopće komentirati. Nadalje, shoppingholičari vele da nedjeljom rade i medicinske sestre, i doktori, pa zašto ne bi i prodavačice? Pa valjda zato što se prašak za rublje i piletina mogu kupiti i u subotu, a ljudi se neplanski razbolijevaju i u nedjelju. Poslodavci će zbog neradne nedjelje biti na gubitku pa će prodavači biti još manje plaćeni, pišu dalje nezadovoljnici. Teško je vjerovati da nakon svih poskupljenja u posljednjih godinu dana netko još misli da vlasnici trgovina mogu biti na gubitku. A što se plaća tiče, dobar dio prodavača i danas radi za minimalac. I do srpnja, kad na snagu treba stupiti novi zakon, mogu samo sanjati o tome da budu pošteno plaćeni za svoj rad nedjeljom.

Slušajući negodovanje pojedinaca zbog neradne nedjelje teško je ne zapitati se kako je moguće da smo postali toliko razmaženi i sebični. I zašto nam je teško podnijeti tako malu žrtvu za druge? Za nešto što je drugima veliko i važno. I zar je moguće da nema svatko u svome kvartu neku „tetu Miru“ koja mu je nekad slagala sendviče i brojila sitniše? Nekoga kome bi poželio pokoji bezbrižan praznik ili blagdan, dan s obitelji. Baš ono što novi zakon svim „tetama Mirama“ u Hrvatskoj končano treba i donijeti.

Foto: Flickr