Djevojka koja se usudila sanjati: Creamika Mirele Kušec osvaja čitavu Hrvatsku

Iako je lončarstvo u njezin život ušlo posve spontano, glina danas prožima svaki njezin dan. Iako se modeliranja sjeća tek iz vremena dječje igre u blatu, predmete izrađene u njezinoj radionici danas možete pronaći na svim krajevima Hrvatske. Iako diplomirana inženjerka geodezije, odlučila je napustiti stalan i siguran posao u struci i zaplivati posve novim i kreativnim vodama. Ona je Mirela Kušec, a nedavno je pokrenula svoju Creamiku, brend nastao iz ljubavi prema radu rukama koji je u vrlo kratkom vremenu oduševio društvene mreže. U maloj i šarmantnoj Mirelinoj radionici danas nastaje čitava lepeza ručno izrađenih keramičkih proizvoda – od zdjela i etažera, preko vaza, tegla i svijećnjaka pa sve do mnogima omiljenih šalica koje se kriju iza naziva Big Dots, dolaze u 12 različitih boja, a cijena im se kreće od 18 do 20 eura ovisno o veličini.

– Oblikovanje i bojanje predmeta se rade rukom i tu potičem svoju dječju razigranost i kreativnost koje se onda prenose na radove. Želim da ljudi osjete šarm ručno rađenih predmeta, ljubav i nježnost koji je utkan u svaki. Izrađujem predmete koje i sama volim vidjeti u interijeru, a nikada se ne vežem za one koje sam napravila jer vjerujem da svaki od njih svoj puni smisao dobiva tek kad dođe u ruke onoga tko ga je poželio za sebe ili svoje voljene – priča Mirela otkrivajući kako predmete iz njezine radionice najčešće naručuju žene te kako su u vrlo kratkom roku mnogi od njih otputovali iz Bjelovara sve do Slavonije, Zagreba, Dubrovnika, a neki su i prešli granice Lijepe naše te svoj novi dom pronašli nekima od zemalja Europske unije. Rad s glinom junakinju naše priče danas posve ispunjava pa njezin radni dan nerijetko započinje već u ranu zoru, a iako oblikujući glinu zna provesti i 12 sati dnevno, u svakoj sekundi uživa. Upravo zbog toga ne žali zbog svoje odluke o napuštanju posla inženjerke geodezije na kojem je provela čitavo desetljeće.

Znakovi na putu

-Iako sam imala dobar posao, nezadovoljstvo je kroz godine počelo tinjati. Tražila sam hobi koji će postati moj ispušni ventil, a pomisao o lončarstvu došla je posve spontano. Naime, s keramikom se nisam nikada ranije susrela, no kroz glavu mi je prošla misao kako bih voljela raditi na lončarskom kolu. Ubrzo sam na televiziji naletjela na reportažu o jednom keramičaru pa sam saznala da u bjelovarskom CUK-u kreće tečaj keramike. Kada sam krenula na tečaj, saznala sam da je njegovo voditeljica isto geodetkinja. Sve to sam doživjela kao znakove na putu. Nakon tog prvog tečaja, uslijedio je drugi pa još jedan u trajanju od godinu dana u Zagrebu. U svemu tome sam s dvije prijateljice kupila peć za keramiku, a kasnije sam shvatila da je upravo taj korak bio vrlo važan kotačić na mom putu prema lončarstvu. Kako je vrijeme prolazilo, sve sam više vremena željela provoditi oblikujući glinu i u jednom trenu sam shvatila da je to ono što želim raditi. Iako je odluci prethodilo puno promišljanja, ona je na kraju bila trenutna. Shvatila sam da je razdoblje od završetka školovanja pa do mirovine predugo da bih ga provela na poslu koji me ne ispunjava – prisjeća se naša sugovornica koja se nakon ove odluke upustila u pustolovinu života.

Oaza mira

– Doticaj s glinom me opušta, a lončarstvo dopušta da budem kreativna. U ovom užurbanom svijetu, to je moja oaza mira i moj novi način života. Upravo zato ne razmišljam o povratku u geodeziju, već samo gledam u budućnost. Iz rada s glinom se rađa more ideja, a svakako bih se voljela okušati u u raku tehnici koja je svijet za sebe. Jedan od planova je predstavljanje na sajmu rukotvorina u zagrebu Projekt Ilica. Uskoro mi stiže i lončarsko kolo što me neizmjerno veseli. No moja najveća želja je uvijek s istim iščekivanjem otvaram peć za keramiku kako bih vidjela što me čeka – ističe mlada bjelovarska keramičarka, a mi vjerujemo da je ovo tek početak jedne divne priče o ljubavi, kreativnosti i odvažnosti.