Posjećuju mjesta puna boli i patnje, no uvijek izmame osmijeh. Među njima je Daruvarčanka Matea!

DARUVAR/OSIJEK – Sigurno ste nekad vidjeli doktore obučene u bijele kute, ali koji na licu nose klaunovski nos. Oni možda nisu studirali medicinu i ne znaju liječiti slomljenu nogu ili ruku, ali sigurno znaju zaliječiti tužno i sjetno raspoloženje. Njihova je misija uz pomoć profesionalnog klauniranja, humora i smijeha vratiti ljudima u teškim i kriznim situacijama i okolnostima pozitivne osjećaje. I ne rade oni to eto, jer misle da su smiješni, već prolaze i teorijske i praktične edukacije. Krovna organizacija je Međunarodna škola humora sa sjedištem u Beču, dok cijelom pričom u Hrvatskoj koordinira ured u Zagrebu. Sve nam je to ispričala Matea Bublić, odnosno sestra Fina Bublina, koja liječi sve vidove lošeg raspoloženja.

– Za udrugu CRVENI NOSOVI klaunovidoktori čula sam od svojih kolega s akademije. U jednom trenutku čula sam i da je uskoro audicija za nove klaunovedoktore na koju se mogu prijaviti. Nešto mi je govorilo da, iako imam još jednu godinu studiranja pred sobom, ja na toj audiciji moram biti. 2017. godine sam se prijavila i, na moju veliku radost, prošla! – priča Matea koja je inače iz Doljana kraj Daruvara, ali već deset godina živi i studira, odnosno radi u Osijeku.

Nimalo lak posao

Tamo je završila Akademiju za umjetnost i kulturu, pa je magistra kazališne umjetnosti, akademska glumica i lutkarica. Trenutno, osim što je dio tima klaunovadoktora u Osijeku, pa posjećuje bolnice i domove za starije u Osijeku, Vukovaru, Vinkovcima, Belom Manastiru i Slavonskom Brodu, radi i kao asistentica na kolegijima animacije i lutkarstva na osječkoj Akademiji. No, svoj klaunovski posao, priznaje, shvaća vrlo ozbiljno.

– Da pojednostavim, moj zadatak je osmisliti izgled i karakter svojeg klaundoktora i konstantno raditi na njemu. Onog trenutka kada obučem kostim i na lice stavim najmanju, meni najdražu, masku – crveni nos, moj jedini zadatak postaje – biti u trenutku, otvoreno dočekati sve i svakoga tko se nađe u mojoj blizini i iskreno i neposredno razigrati svaki kutak prostora u kojem se nalazim. Svaka posjeta je drugačija zbog improvizacijske prirode klaunske umjetnosti. I zato ovaj posao nije nimalo lagan – priča Matea, odnosno sestra Fina Bublina.

Napominje kako je jedan od najvećih stereotipa da su klaunovidoktori stalno nasmiješeni i veseli, ali napominje Matea, kako to nije istina. Imaju i oni teških dana kada im je teško ući u ulogu, no, nakon odrađenog posla osjećaju se ispunjeni i sretni, pa zaborave da im dan nije krenuo dobro. Najteži je dio posla, napominje, susretati se s teškim životnim pričama i boli koja je često prisutna na mjestima koja idu.

– Ne postoji trening i edukacija koja te može stopostotno pripremiti na neke situacije. No, sva ta iskustva, izgradila su me u osobu koja sada jesam. Ovaj posao suptilno je promijenio moje životne prioritete – priča naša sugovornica i dodaje kako im je užasno teško bilo za vrijeme pandemije kada su bolnice i domovi za starije bile zatvorene. No, sada je srećom taj period iza njih, pa mogu normalno raditi i družiti se s bolesnicima, djecom i starijima.

Najljepše kad nekoga razveseli

Pitamo ju i da nam ispriča neku anegdotu, ali ona napominje da puno više od anegdota pamti prekrasne trenutke koje doživi u svojim posjetima i nakon njih.

– Jednom prilikom u jednoj bolnici naišli smo na dječaka koji je bio u sobi da svojom mamom. Kada smo ušli u sobu činilo nam se da smo ga preplašili pa smo igru preselili na hodnik. Dječak nas je pratio, ali nije reagirao, koliko god smo se trudili. Kada je posjeta završila, u garderobi smo razmišljali o tome jesmo li pretjerali, što je dječaka uplašilo, što smo mogli bolje ili drugačije… Presvukli smo se i krenuli kući. Da bismo izašli s odjela morali smo proći pored dječakove sobe. Tamo smo imali što vidjeti i čuti. Dječak je s oduševljenjem prepričavao medicinskoj sestri tko je maloprije bio kod njega i što se sve dogodilo pred vratima. Kasnije nam se javila i njegova majka sa zahvalom što će im boravak u bolnici ostati u lijepom pamćenju – priča oduševljena Matea i kaže kako takvi trenutci guraju čovjeka dalje.

I za kraj, u svom pozitivnom duhu, ima poruku i za sve čitatelje.

– Moja poruka čitateljima bila bi da svakog dana nekome poklone osmijeh. Na ulici, u autobusu, u bolničkoj čekaonici, teti na blagajni… To stvarno nije teško, a nekome će možda baš taj osmijeh biti jedina svijetla točka dana. A, zamislite, možda vam se i vrati… – zaključuje.  

FOTO: privatna arhiva