Rebeka: Čim sam došla u Daruvar počela sam pričati hrvatski, nisam se htjela uljuljati u lakoću engleskog

DARUVAR – Otići u skroz novu, nepoznatu državu i tamo od prvog dana pričati jezik koji si do tada učio tek u teoriji, a zapravo ti je egzotičan, zvuči kao gotovo nemoguća misija.

No, ne i za Rebeku Toth, Mađaricu koja je 2015. godine uz pomoć stipendije mađarskog Državnog tajništva za nacionalnu politiku stigla u Daruvar. Tražio se netko tko zna mađarski, zna prenijeti to znanje, ali zna i hrvatski, a Rebeka je zadovoljila sve te uvjete.

– Studirala sam hungarologiju i slavenske jezike, a imam bakalarsku diplomu iz hrvatskog jezika pa su to bili glavni razlozi zašto su me zaposlili u Daruvaru – priča naša sugovornica na poprilično tečnom hrvatskom za jednu Mađaricu. Naučila je puno hrvatskog otkako je došla, no nije bilo lako.

– Uvijek kažu da je mađarski težak, ali nitko ne misli iz naše perspektive kako je naš jezik drugačiji od drugih da je nama sve teško učiti. Engleski je kao svjetski jezik nešto lakši, ali hrvatski baš nije jezik koji svaki dan čujemo u Mađarskoj – priča nam kroz smijeh i dodaje da i ona često sama zna imati neke zamjene riječi, što onda izazove salve smijeha kod njezinih daruvarskih prijatelja.

– Njima je najsmješnije što nikad ne znam razliku između krizme i korizme, crijeva i cijevi, a ima još nekoliko takvih zabuna, pa se tome ponekad i nasmijemo – priča. I dok ona uči o hrvatskom, druge uči o mađarskom.

Rebeka za glavni zadatak ima hrvatske Mađare naučiti ne samo jeziku već i kulturi, a njezini su učenici, kojih ima desetak po grupi, od početka zainteresirani za mađarsku povijesti, geografiju, književnost, kulturu… Napominje da ona sve te lekcije uvijek ukomponira u učenje jezika jer joj je važno da se sve uči o Mađarskoj.

Stipendija mađarskog programa traje devet mjeseci, odnosno pokriva jednu školsku godinu i stipendisti od nje u potpunosti žive. Rebeka je stipendiju za Daruvar dobila 2015., 2016., 2019. i ovu aktualnu, 2022. godine. U godinama kad nije dobila stipendiju, bila je u rodnoj Mađarskoj, ali je posjećivala i Daruvar, Pakrac i Veliku Pisanicu gdje radi s Mađarima. No, osjeti razliku između hrvatskih i autohtonih Mađara.

– Mentalitet je dosta drugačiji, Daruvarčani su dosta otvoreniji možda i zbog svog multikulturalnoga grada. Prihvatili su me, unatoč tome što ne znam tako dobro jezik i nekad me nije jednostavno razumjeti. U Pisanici je život nešto drugačiji, tradicionalan. S pakračkim Mađarima surađujem na projektu za Muzej – priča nam Rebeka o suživotu s Mađarima, a pitamo ju i koje su najveće prednosti i mane života u Daruvaru.

– Sviđa mi se što je to grad ali ima puno zelenila, a to mi je nedostajalo dok sam studirala u Budimpešti i Pečuhu. Ali, dok sam živjela u većem gradu imala sam priliku otići u muzej ili kazalište. Tu nemam toliko prilika, pa mi ponekad bude teško, kada bih baš rado pogledala nešto u kazalištu – priča nam i dodaje kako uživa u životu u Hrvatskoj samo jer je od početka odlučila ne biti drugačija.

– Od prvog dana pričam na Hrvatskom, nisam ni htjela pričati neki drugi jezik, poput engleskog, ali znale smo Snježana Sabo, predsjednica Zajednice Mađara Daruvar i ja da će biti lakša integracija ako krenem na hrvatskom. Često sam samo slušala i šutjela, ali tako i treba, jer ako bi pričala engleski ni danas ne bih pričala hrvatski – zaključuje zadovoljno tu temu.

U Daruvaru joj je lijepo, ali hoće li se opet prijaviti na stipendiju Mađarske vlade, ne zna, jer nije sigurna ima li pravo.

– Bilo bi dobro da kroz program dođu različiti stipendisti, to treba i zajednicama, da se upoznaju s nekim drugim i vidjeti drugačiju perspektivu i nove ideje. Razumijem da je to cilj programa, ali teško je naći nekoga tko priča hrvatski i može doći, a završio je neke škole s kojima može predavati mađarski – pojašnjava i zaključuje kako bi ju daruvarski, velikopisanički i pakrački Mađari vrlo rado zadržali, a i njoj je lijepo živjeti s njima.

FOTO: ZAJEDNICA MAĐARA DARUVAR I PISANICA (FACEBOOK)