Evo kako je Češka od rata spasila 1500 malih Daruvarčana: ‘Prošla je 31 godina, no emocije su i dalje tu’

DARUVAR – Ovih dana napunila se 31 godina otkako su se djeca, maleni Česi, Hrvati, Srbi, najmlađi stanovnici Daruvara, vratili u svoj grad. Otišli su iz njega zbog rata, krenuli su od rujna 1991. polagano, u turama, odlaziti u razne češke gradove, kako bi bili zaštićeni i ne živjeli u ratnom vihoru koji je u to doba zahvatio daruvarski kraj. To ništa ne bi bilo moguće da tadašnja ravnateljica Češke osnovne škole Jana Amosa Komenskog i predsjednica Saveza Čeha i Slovaka, Leonora Janota, nije uspješno dogovorila da po 1500 djece i ponešto odraslih stignu brojni autobusi i otprave ih u sigurne krajeve.

Česi su tada pokazali veliko srce i gotovo četiri mjeseca brinuli o najmlađim Daruvarčanima, osigurali im smještaj, hranu, odjeću, pa i zabavu. Česi su dali sve što su imali i pomogli maksimalno, priča nam Romana Rašetić, učiteljica koja je u Češkoj provela i više vremena nego što je planirala. U toj zemlji, s najmanjim Daruvarčanima završila je slučajno, jer je friško postala učiteljica u daruvarskoj češkoj školi.

– Meni je to bilo prvo zaposlenje, ne čak ni za stalno. Radila sam na njegovanju češkog jezika. Ja sam se zaposlila par mjeseci, netom prije evakuacije. Mi smo se tada samo dolazili prijavljivati u školu, što je za to vrijeme bilo normalno, ali nastava nije počela – kaže i prisjeća se kako nisu očekivali da će tako brzo gotovo čitav učiteljski kadar s najmlađima u Češku.

– Naša ravnateljica jednog je dana došla i rekla da postoji mogućnost da se djeca prijave i budu evakuirani u Češku Republiku. Pitala je tko je zainteresiran da isto ide, javilo se par ljudi. Ali već drugi dan od objave su bili redovi roditelja, čekali su da prijave djecu, a nas je ravnateljica pripremila da ćemo morati i mi ići, jer se puno djece prijavljivalo – prisjeća se ta dugogodišnja učiteljica u Češkoj školi.

Napominje kako joj je tada bilo jasno da nema izbora, jer i njezin tadašnji dečko u Petrinji mobiliziran. I kod njih u školi, samo su se učiteljice i učitelji u mirovini mogli javiti za odlazak s djecom u Češku, jer su muškarci zbog mobilizacije morali ostati.

– Mi smo otišli 13. rujna, a već 16. rujna počeli već s nastavom. Autobuse u Daruvar su slali Česi, a onda su nas oni povratno vozili u razne dijelove Češke. Mi smo išli u rekreacijski centar Seč. Naš autobus je na odlasku bio pun, a bili su i u svakom autobusu neki “pravi” Česi, prva pomoć, vojska ili novinari. Oni su nam bili za pomoć u komunikaciji po putu. Vozili smo ne samo školarce, nego i mlađu djecu, roditelji su ih htjeli otpremiti na sigurno – priča i kaže kako su bili uvjereni da će ostati tek 14 dana u Češkoj, a tako su se i pakirali. No, kada se spremala druga skupina iz Daruvara za Češku, znali su da neće tako skoro u svoj grad.

Putovali su između zračnih napada, po noći, pa se nije smjelo stati do mađarske granice. Dodaje kako je to za sve bilo traumatično i kako je suza bilo na sve strane. I nikako nije bilo jednostavno prevesti sve te učenike, no srećom, iz kriznog štaba su im odlazak maksimalno olakšali.

– Osim učenika, išli su braća i sestre. Nisu imali putovnice, nego smo mi u školi to sređivali. Novinar iz Jednote je fotografirao djecu, mi smo pisali zajedničke putovnice. Svaki učitelj je imao 50 djece na svojoj putovnici – priča i napominje kako to sami ne bi mogli izvesti i omogućiti svoj djeci da imaju putovnice, pa su zapravo zahvalni na čitavoj organizaciji koja je to dobro odradila.

Lijepo im je bilo i u Češkoj, gdje su se oko njih maksimalno potrudili.

– Oni su nas jako lijepo prihvatili, jedan od čelnih ljudi koji nas je dočekao, rekao je da su oni spremni da mi budemo tamo do Uskrsa. Mi smo bili zbunjeni, nismo bili sigurni je l’ dobro rekao jer Uskrs i Božić na češkom se kažu slično. Mi smo bili sigurni da ćemo biti tamo dva tjedna. No, oni su zgrade pripremili, brinuli o nama. Imali smo tamo i nastavu, odmah smo se organizirali, svatko je radio što je mogao, jer bilo je tu i učitelja iz hrvatskih škola. Radilo se malo na jednom jeziku, malo na drugom – priča nam i dodaje kako im je to tada bilo vrlo stresno, jer su na brizi imali učenike nižih razreda, a na njih je trebalo paziti i kad nastava završi.

– Bili smo mame, tate, bake, čistačice, prale smo veš i sve radili za najmlađe. Nismo bili spremni na sve to. Stalno je bilo nekih novih situacija, djeca su bila bolesna, morali su čak i do bolnica, stalno smo morali nešto novo rješavati – priča Rašetić i dodaje kako to nije bio tek puki izlet ili zabava, jer osim što su morali paziti na najmlađe, morali su brinuti i što se događa kod kuće.

– Bili smo u velikoj zgradi koja je pokrivala smještaj djece od vrtićke dobi do osmog razreda. Svaki kat je imao dvije učiteljice, na tom katu je bilo oko 35 djece, odnosno dva razreda. Imali smo i jednu mamu s malom bebom i malo većim djetetom, mamu su dovezli iz pakračke bolnice. I na njih smo pazili – prepričava nam i dodaje kako unatoč predviđanjima, nisu bili do Uskrsa. Ipak, i tih nekoliko mjeseci što su bili, Česi su za njih dali sve.

Bili su tamo i srednjoškolci, priča nam, pa su i oni zabavljali djecu, vodili ih na skijanje i sanjkanje, u kazalište. Organizirali su i disco i zabavne večeri da daruvarskim srednjoškolcima dani budu popunjeni, jer je njihova nastava bila vrlo nepotpuna, zbog manjka učitelja određenih predmeta.

Kako su u Češku i to gorsku, otišli u kasno ljeto, nisu ponijeli previše zimske odjeće, no, Daruvarčani su slali zimsku odjeću, Česi su skupljali svoju odjeću, a skupljali su i novac kojim su onda učiteljice djeci kupovale prigodnu zimsku odjeću i obuću. Češki novinari skupljali su pomoć, pa se onda i medicinska oprema dostavljala u Daruvar. U svakom slučaju, kaže naša sugovornica, maksimalno su se potrudili da im ništa ne nedostaje.

– Neki djed nam je donio i zadnje krune (češki novac) što je imao.  Bilo je tu raznih izleta, ali čitavo to vrijeme, morali smo paziti na najmlađe. Kasnije su došli češki učitelji, pa su oni na par sati čuvali djecu da se mi malo odmorimo. Jedan nam je profesor donio televizor i rekao da probamo uhvatiti vijesti kad možemo, pa smo tek poslije ponoći mogli saznati neke vijesti od doma – priča i dodaje kako to nije bio jedini izvor informacija.

Naime, na porti njihove zgrade bio je telefon, pa kada je zvao netko iz Daruvara, dok je jedan učitelj išao po dijete kojeg je roditelj želio čuti, onaj drugi bi od sugovornika pokušao saznati kako je u Daruvaru bilo. Informirali se jesu, a najmlađi su, osim telefonima, s odraslima komunicirali i putem pisama. Najteže joj je, kaže Rašetić, bilo vidjeti kako su ta djeca, pred njezinim očima, naglo odrasli.

– Nekako su ta djeca prerasla jedan dio svog života. Ja sam imala četvrti razred i točno sam vidjela da su nešto preskočili i odjednom su bili odrasli. Odjednom su se morali brinuti sami o sebi, prijateljima. Dosta su bili ozbiljni. Neki su imali te teške situacije da im je netko bio ranjen, morali smo s njima puno o tome pričati. Psihički je to na njih jako djelovali. Česi su i tu uskočili, dali su nam neke psihologe da pomognu, da djeca to lakše podnesu – priča nam sa sjetom i dodaje kako je to bilo teško za sve njih.

Ipak, najljepše im je bilo kad su zvali iz Daruvara i rekli da se krajem siječnja mogu vratiti kući.

– Preskočila sam i ja jedan dio nekakvog bezbrižnog života. Dosta prijatelja je bilo ranjeno, neki su i poginuli. Dečko iz Petrinje je preživio – priča nam danas kroz smiješak, zahvalna što je to bilo toliko dobro osmišljeno jer se tada samo gledalo da se spase djeca, bez obzira na nacionalnost.

– Naša ravnateljica je to izvrsno osmislila, jako lijepo, jer je bilo bitno samo da se djeca spase. Nisu morali doživjeti sve te strahote koje su se tada događale. Nije se to ni gledalo jesu Česi, samo da se djeca spase. I Češka Republika se iskazala. Sada kada mi dobivamo učenike iz Ukrajine u školu, nekako ti se vrati što si ti sve prošao negdje drugdje i to je odlična prilika da dobrim vratiš dobro – zaključuje kroz smiješak se prisjećajući dana koji ni danas, 30 godina kasnije, ne zvuče jednostavno. No, oni su ih preživjeli i generacijama malih Daruvarčana omogućili da ih rat ne okrzne.

FOTO: PRIVATNA ARHIVA