Šandrovac ima plodonosnu autoricu koja je do sad izdala 10 knjiga i čita se i u Japanu i na Novom Zelandu

Ako ste ljubitelji knjiga, romana, i to još onih ljubavne tematike, možda ste nekad u rukama držali ili još bolje, čitali knjigu Jasne Šemiga Pintarić. Plodonosna je to autorica, a najbolje od svega, živi tu u susjedstvu, u Šandrovcu.

Tamo autorica živi oduvijek, iako je rođena u Bjelovaru. Završila je školu i studij, pa se vratila tamo gdje, kako kaže, živi, voli, piše i radi već 28 godina. No, nije čitavo to vrijeme pisala jer se posvetila odgoju dvojice svojih sinova, sad već odraslih ljudi. Osim te 20-godišnje pauze, ipak, pisala je otkad zna za sebe.

– Ljubav prema pisanju osjetila sam već u najnižim razredima osnovne škole. Puno sam čitala. U trećem razredu osnovne škole po treći put sam pročitala Gričku vješticu. Mama se potrudila da uvijek budem okružena knjigama i brzo sam ostavila lutke po strani, a uzela knjige u ruke. Školski sastavci su mi počeli pričinjavati zadovoljstvo, a moja je mašta dolazila na svoje. Već tada sam shvatila da osim ovog života koji živim, u meni živi još jedan svijet, svijet mojih priča koji mora izaći iz mene – kaže nam ta autorica koja je s nepunih petnaest godina napisala sam prvi ljubavni roman.

Piše gotovo sve, posebno jer uživa u svim oblicima pisane riječi. Njezina prva objavljena knjiga je zbirka poezije Nemir iz utrobe. Okušala se do sad, pojašnjava nam, u pisanju haikua, kratkim pričama, poeziji i romanima. U romanima je pisala ljubavni žanr, dramu, obiteljsku sagu, krimić i erotski triler. Do sad su joj objavljeni romani Ljubav dolazi kasnije, Stopala na vrelom pijesku, Tajna ukradene ogrlice, Buđenje u dvoje, Pravo vrijeme za ljubav, Samo je nebo granica, Nit koja nas spaja, Rijedak začin i Moja njujorška svitanja.

– Kao osoba koja iznad svega vjeruje u ljubav, najčešće pišem o ljubavi. Ljubav je alfa i omega čak i kad pišem krimi priču. Inspiraciju za romane pronalazim u svijetu oko sebe, u sitnicama koje me okružuju i u životu općenito. Ponekad je dovoljna neka riječ ili slučajno uočena slika u prolazu, a ponekad su to poticaji mojih prijateljica koje mi se jave i kažu da bi voljele pročitati nešto na neku temu i moja mašta odmah “proradi sto na sat”. Prosječno vrijeme koje mi je potrebno da bih napisala roman od dvjestotinjak stranica je mjesec dana – priča nam ta autorica i napominje da su sve priče ipak isključivo plod njezine mašte. Ako je i uključeno nešto stvarno, uvijek je to preoblikovano da bude drugačije.

Roman, priča nam i sama, ne čita dok ne dođe do kraja, a tek onda slijedi “prvo čitanje” s dopunama i korekcijama. U radu je dosljedna i kad piše, radi to svakodnevno.

– Dišem svoju priču, živim sa svojim likovima. Obično si napravim kostur priče, ali do zadnjeg poglavlja puštam priču da ona vodi glavnu riječ, tako da ponekad kraj bude čak i za mene pravo iznenađenje – kaže i dodaje da već ima pripremljen sadržaj za izdavanje, a za sada je to pet zbirki pjesama i zbirka kratkih priča.

Prvog izdavača je, kaže našla posve slučajno, preko oglasa na društvenim mrežama. Kasnije je preko suradnje s Adelom Mihoković upoznala Tomislava Beronića koji je osnovao Kvaku, udrugu za promicanje kulture koja svojim članovima omogućuje objavljivanje, distribuciju i promociju književnih djela. Pa je kroz tu udrugu izdala svoje romane koji u konačnici završavaju na policama knjižnica i knjižara i njezin san na taj je način ispunjen.

Okušala se i u samoizdavaštvu, a pronašla je i novu izdavačku kuću u čijoj je nakladi tiskan avanturističko ljubavni roman Samo je nebo granica.

– Danas je u Hrvatskoj teško naći izdavača, jer većina uglavnom očekuju da imaš ime, a do imena je teško doći ako si sam u svemu i nitko ne stoji iza tebe. Zahvaljujući ljudima s vizijom, ove godine se pojavilo nekoliko novih izdavačkih kuća koje daju priliku domaćim autorima – priča i dodaje kako nije lako izdati knjigu, ali uvijek nađe način.

A da je doista pronašla put do publike kroz svoje romane, dokazuje i podatak gdje je sve čitana.

– Zahvaljujući izdavačkoj kući, a nešto i vlastitoj upornosti, moje se knjige čitaju i izvan Hrvatske. Ima ih na Novom Zelandu, u Japanu, Njemačkoj, Austriji, Kanadi, SAD-u, BiH, Crnoj Gori i Srbiji – kaže i napominje da joj je iznimno važna povratna informacija čitatelja.

– Ne bojim se loše kritike jer ona je samo odličan poticaj da se u budućnosti moje pisanje poboljša. Zahvaljujući bezgraničnim mogućnostima koje nam pruža Internet, svakodnevno sam u komunikaciji s čitateljima, što na privatnom Facebook profilu, što na autorskoj stranici koju prati preko 3 tisuće ljudi. Neke romane pisala sam tako što sam poglavlje po poglavlje objavljivala na stranici i interakcija s čitateljima, njihovo iščekivanje i pozitivne reakcije davale su mi vjetar u leđa – pojašnjava i dodaje da je njezin rad i nagrađen.

Naime, za roman Buđenje u dvoje, osvojila je četvrto mjesto na natječaju za najbolju domaću knjigu, prema glasovima čitatelja i analitici Facebook stranice Pisci i Književnost. To je ujedno potvrda da se romantični romani čitaju u Hrvatskoj, iako Šemiga Pintarić ističe da svaka knjiga pronađe put do svog čitatelja.

– Romantični romani odmak su od stvarnosti, a tko od nas nije bar jednom poželio pobjeći, možda samo na trenutak, na neko ljepše mjesto u kojem svaki, pa i naoko nerješivi problem ima sretan završetak? – kaže nam sanjarski.

A pitamo ju i može li se od pisanja romana živjeti u Hrvatskoj?

– Priča se da je to moguće, ali ja još uvijek nisam na tom nivou – priča kroz smijeh i dodaje

– Pišem u slobodno vrijeme i u tome zaista uživam. Ne mogu reći da mi je pisanje hobi, jer hobi je skupljanje salveta ili sličica. Prije bih rekla da mi je to nasušna potreba, onaj slatki pritisak koji bi me ugušio kad ne bih pustila duši da progovori. Ja sam samo ruka koja piše, a moja je ruka produžena sjena duše – zaključuje.

FOTO: FACEBOOK JASNA ŠEMIGA-PINTARIĆ/AUTOR