Maksimalno se trude očuvati jezik i tradiciju, a čine to kroz vrtiće, škole, besede i novine

GRUBIŠNO POLJE – Kada su prije stoljeće i pol u Hrvatsku, tada tek djelić Austro-Ugarske, stigli prvi Česi, tko zna jesu li uopće razmišljali o tome što su napravili. Išli su trbuhom za kruhom, tražeći posao u tom 18. i 19. stoljeću, a migracija im je bila relativno jednostavna jer tada su i oni, baš kao i Hrvati bili u istoj Monarhiji. Dolazili su u hrvatske gradove i na imanja vlastele. Bili su činovnici, zanatlije, učitelji, glazbenici, a većina današnjih Čeha potomci su sitnih poljoprivrednika. Došli su tražeći bolje prilike, i ostali tu, a djelić njih, kroz tradiciju, živi i danas. Sve su to informacije koje nam je ispričala Ana-Maria Štruml-Tuček, Predsjednica Saveza Čeha u Hrvatskoj. I podijelila još poneku zanimljivost.

– Od sela koja su osnovala češki kolonisti u doba Austro-Ugarske na području Vojne Krajne, možda je najpoznatije Ivanovo Selo, najstarije češko selo kojeg danas zovu i Pemija. Došli su Česi i na poziv grofa Jankovića, pa su dobili zemlju i posjede kako bi se tu naselili – pojašnjava nam i dodaje kako je ta velika seoba trajala stoljeće i pol, a završila prije 200 godina.

– Iako su se Česi doselili prije dvjesto godina, službenu tradiciju njeguju već stotinjak godina, i to kroz Savez, koji je baš ove godine obilježio stoljeće rada, ali i kroz češke vrtiće i škole. Manifestacije poput Dožinky ili Dana češke kulture se ne bi održavale, da nema tolike želje za očuvanjem tradicije. Česi vole u široj zajednici pokazati svoju tradiciju, od plesova i pjesama, do kulinarstva – pojašnjava naša sugovornica i dodaje kako danas jako puno Čeha u Hrvatskoj priča Češki jer su, kroz svo to vrijeme u Hrvatskoj, osnovali puno škola.

Priznaje, možda se najviše njeguje češka tradicija u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, gdje, osim 31 češke besede i 1 češke obeci, imaju i dvije češke škole, dva češka vrtića i Novinarsko-izdavačka ustanova Jednota

– Svi mi imamo isti cilj, održati jezik i tradiciju – pojašnjava i nastavlja da sve kreće od malih nogu – Puno vremena i truda ulažemo u djecu i posvećujemo im se, kroz razne škole i manifestacije. I današnji Savez Čeha djeluje u tom smjeru, da animiramo djecu da govore i čuvaju jezik predaka. Zato organiziramo brojne ljetne škole: od folklora, glazbenih kampova, ljetnih škola u Češkoj Republici, zimsku školu skijanja. Od najmlađih godina, trudimo se da im usadimo ljubav prema češkom jeziku, kulturi i tradiciji. To je garancija da će to njegovati i kada odrastu – otkriva nam tajnu uspješnog očuvanja čeških tradicija u Hrvatskoj.

I iako na mladima svijet ostaje, upravo su češka društva, odnosno besede, prilika da se i oni nešto stariji uključe u čuvanje tradicije, ali i da se kvalitetno druže

– Česi se vole uključivati u besede: nađu se tad s prijateljima pa njeguju ples, pjesmu i tradiciju. Kad si u društvu s ljudima s kojima se dobro osjećaš, onda tamo rado i odlaziš. Rekla bih da je to tajna uspjeha. Ja sam se bojala da, kada korona prođe, ljudi više neće htjeti odlaziti u ta društva i na probe raznih sekcija, ali sam se prevarila. Jako su me ugodno iznenadili, kao da su svi jedva dočekali da se vrate tim svojim konstantnim druženjima i probama u besedama. Lijepo je da svi rade s još većim guštom nego prije korone – kaže nam zadovoljno. No, da ne cvjetaju samo med i mlijeko i u manjinskim društvima, i njih je nešto manje nego za prošlog popisa stanovništva. Pitamo Štruml-Tuček, koji je razlog tome?

– Više je razloga. Neki su se iselili, ali i dio stanovništva je od starosti umro. I asimilacija radi svoje. Neki Česi misle da to nije važno, u našim besedama ima i članova, koji su ostalih narodnosti, ali i većinskog stanovništva. Nekima je bitno da pjevaju i plešu, a kako će se izjasniti, nije im jako važno. Svašta se skupilo – priča nam predsjednica Saveza i napominje kako je danas u Hrvatskoj Čeha nešto manje od 8 tisuća.

Budući da nam je ranije spomenula kako je za očuvanje tradicije važan jezik, moramo ju pitati da nam pojasni koliko se “hrvatski” češki razlikuje od “originalnog češkog. I kako bi se mogli razumjeti “originalni” Čeh i grubišnopoljski Čeh, kada se negdje susretnu?

– Jako dobro. Čak sam jako ponosna, kad nam dođu gosti iz Češke, prijatelji, rodbina ili KUD-ovi, oni ne mogu vjerovati kako dobro pričamo češki. Jasno da se naš razlikuje od originalnog jezika. Mi imamo dosta arhaizama, riječi koje se tamo ne koriste, a mi ih koristimo jer je to jezik naših baka – pojašnjava i dodaje nešto što zapravo pokazuje koliki je trud uložen u očuvanje češkoga u našim krajevima.

– Pitaju nas često koliko dugo živimo tu, a kada im mi kažemo da nismo u Češkoj nikad ni živjeli i da smo šesta ili sedma generacije doseljenika, to im je nevjerojatno. Često nam kažu da kad se njihova djeca odsele iz Češke u npr. Njemačku, da već druga generacija ne govori češki. Možemo biti ponosni svojim znanjem češkog jezika, zahvaljujući upravo našim precima koji su ovdje osnovali Češke škole i vrtiće, udruge, koje to i danas njeguju. Naš zadatak je to samo proslijediti na mlade generacije. Danas uz tehnologije i druge hobije to nije posve jednostavno: dobiti dijete da pleše folklor ili da sviraju u puhačkom orkestru u besedi. Ali moramo se jako potruditi da djeca to vole i da ljubav prema tome prenesemo na mlađe generacije – zaključuje predsjednica Saveza Čeha u Hrvatskoj.