Ubojiti napadač Ivan Plantek gotovo je dva desetljeća noćna mora za suparničke braniče i trenere!  

Na prvi pogled za njega nikad ne bi rekli da je nogometaš. Prije hrvač, dizač utega ili MMA borac. Nevjerojatne fizičke konstitucije, ali neuobičajene za sport kojim se bavi. No kada ga vidite na travnjaku brzo shvatite da ste pogriješili. Ivan Plantek gotovo 20 godina je strah i trepet na terenima u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Nemilosrdni ‘ubojica’ nadanja i ambicija suparničkih klubova. Za braniče prava noćna mora, od njega su se odbijali kao loptice, svatko tko je s njime ušao u duel iste sekunde je shvatio da je izabrao pogrešan način da ga zaustavi…
Suprug, otac dvoje djece (Lea i Tin), uvijek zauzet poslom. I skroman! Kada smo okrenuli njegov broj nije odmah pristao na razgovor ‘kud baš mene, zašto ja, imam puno posla’. Pokušao se izvući, ali bili smo uporni, nije bio problem upaliti automobil i zaletjeti se do njegove kuće u Novoj Ploščici i malo ga omesti u poslu. Upravo je završavao s poslovima vezanim uz svoje gospodarstvo, prije nego ga uhvati mrak. Strpljivo smo čekali i dočekali naših pola sata, jer je odmah nakon razgovora vozio kćer na trening u Bjelovar. Dakle, klinci su pokupili očeve sportske gene.

Sport u krvi
‘Da, Lea (9) trenira rukomet u Bjelovaru, ide joj dobro, zadovoljna je, a sin Tin (6) je lud za nogometom. Uskoro će i on krenuti negdje na treninge. Stalno tuče po lopti. Nadam se da će se oboje dugo baviti sportom.’
A on? Čovjek koji je kao ‘tenk’ prolazio kroz suparničke obrane, osvajao priznanja za najboljeg strijelca županijskih liga, krenuo je s nogometom nevjerojatno kasno.
‘Počeo sam u Ploščici sa 16 godina, dosta kasno. Do tada nisam nigdje ni trenirao ni igrao’, otkrio nam je Ivan.

Iako nije prošao nikakvu nogometnu školu, ni mlađe kategorije, nemilice je tresao mreže i u očaj dovodio suparničke obrane i trenere kojima je jedina briga uoči utakmica bilo kao zaustaviti Planteka. Nije im išlo, nikako! Osim superiorne građe u odnosu na druge, Ivan je imao i brzinu i tehniku, ali i nevjerojatan nos za gol. Bio je stroj za pogotke. No možda bi njegove izvedbe prošle nezapaženo da nije s Mladosti prije 12 godina osvojio malonogometni turnir u Bjelovaru u društvu momčadi s razvikanijim igračima.
Snimili su ga u NK Bjelovaru, tada trećeligašu, i Plantek je odjednom iz amaterizma ušao u poluprofesionalizam.
‘Imao sam 23 godine.’

Bio je to strelovit uspon za nekoga tko je počeo igrati sa 16. U Bjelovaru je doživio jedan od najljepših, ali i najgorih trenutaka karijere…

Golovi koji se pamte
‘U svojoj prvoj utakmici za NK Bjelovar, na gostovanju kod Otoka, zabio sam dva gola. Gubili smo 2:0, a pobijedili 3:2. Odlučujući gol sam postigao u 80. minuti. Bio sam sretan. Iako mi je teško izdvajati neke golove (razumijemo kad ih je bilo puno op.a.), ove ću pamtiti’, govorio je Plantek i onda se osvrnuo na možda prijelomni trenutak njegovog nogometnog puta.
‘U koljenu mi se sve potrgalo, otišao je prednji križni ligament. Užas, to me je unazadilo. Godinu dana mi je trebalo da se oporavim. Vjerujem da je moglo biti bolje. Lakše mi je bilo igrati u Bjelovaru nego u manjim klubovima, da se nitko ne ljuti, ali bili su bolji suigrači, uvijek je onda lakše kada imaš kvalitetu pored sebe ‘, pričao je Plantek koji je često bio ‘one man show’ u svojim klubovima.

Nogomet je momčadski sport, ali ponekad se činilo kao da igra sam. ‘Pukni loptu na Planteka’, bila je često taktika, a zatim se promatralo (i divilo) kako nosi trojicu igrača na leđima i nezadrživo juri prema prestrašenom golmanu.
Da nije bilo te ozljede pomislili bi da je neuništiv. Uz to, njegov posao u klaonici, nije mu dozvoljavao da napravi nešto više, a dojma smo, trebao je. U NK Bjelovaru je dobio novu priliku, ali…
‘Bilo mi je prenaporno, rano ustajanje, rad u klaonici, treninzi, jednostavno nisam mogao.’
Imao je i nogometnu avanturu u vrbovečkom Gaju odakle je trebao preći u NK Vrbovec, ali kao što smo rekli put ga je odveo u Bjelovar. Kada je zatrebalo uvijek se vraćao i u svoju Mladost, a nogometnu sreću je jedno vrijeme potražio u susjedstvu – NK Hajduku iz Hercegovca.

Kao kod kuće
‘U Hercegovcu je bilo super. Svaku utakmicu mnogo gledatelja, navijači, domaće društvo, osjećao sam se kao kod kuće. Zaista jedno lijepo razdoblje. Borili smo se za sam vrh, do zadnjih kola, ali je NK Garić bio bolji. Žao mi je što nikada nisam osvojio naslov u 1. ŽNL.’
Jedno razdoblje nosio je i dres Zdenke, u međužupanijskoj ligi koja je tada bila četvrti rang hrvatskog nogometa.
‘Što se mene tiče imali smo strašan igrački kadar, možda najjači u kojem sam ikada igrao, mogli smo tamo puno više napraviti, ali su ozljede te koje su nam uskratile mogućnost za titulu. Bili smo treći jedne sezone, tamo je bilo prava klapa, jedno nezaboravno iskustvo bilo je igrati u Velikim Zdencima.’
Njegova najveća ljubav je gdje je i počeo…
‘U Ploščicu sam se vraćao, pomagao, čak i kada su pali u najlošiji treći rang. Nije mi poslije Bjelovara bilo ispod časti igrati najnižu ligu, jer su mi tu prijatelji, klapa, brat mi je tu igrao… Današnji dečki to ne bi nikada napravili, gledaju neke druge interese’, napomenuo je.
Bilo je nezaboravnih sezona u kojima je dominirao kao strijelac…
‘Godine 2017. bili smo prvaci 3. ŽNL pa kada smo ušli u 2. ŽNL odmah smo i tu bili prvi. Možda smo mogli nešto napraviti da smo otišli u rang više, ali shvatili smo da nema smisla. Ostali smo u Drugoj što je unijelo dosta razdora u klubu, neki su otišli negdje drugdje u 1. ŽNL, nisu više htjeli igrati u nižem rangu. Moram istaknuti i najveći uspjeh Mladosti u Županijskom kupu gdje smo stigli do polufinala (2010., ispali na 11-erce od Bilogorca op. a. ).’
Kada priča o Mladosti vidi se koliko voli svoje mjesto i klub. S drugačijim žarom u očima govori o tome niželigašu koji ove sezone proživljava teške trenutke. Nema više stare garde, došli su neki novi klinci koji se trenutačno muče u 2. ŽNL i bore za ostanak. Plantek sve to prati, žao mu je što je tako, boli ga, ali on je sada usredotočen na NK Ivansku.

Golmansko iskustvo
Tamo je došao da, vjerovali ili ne, brani, a sada je opet napadač. Najvjerojatnije mu je to zadnji klub. Mislio je s nogometom završiti i prije, ali…
‘Mislio sam da neću više igrati, no ta volja za nogometom, pa me kolega Jandrilović pozvao u Ivansku, jer nemaju golmana. Ja sam nekada kao dijete branio, jer mi je bilo najzanimljivije. Jedno novo iskustvo i mislim da sam solidno odradio golmanski posao. Cilj je bio ne ispasti, zadržali smo se u 1. ŽNL. Kako sam imao dosta energije, odlučio sam igrati, sada zabijam, ima par klubova koji odskaču, ali u vrhu smo ove sezone, borimo se.’
Postoji jedna anegdota iz NK Ivanske na račun njegove snažne tjelesne građe.

‘Haha, pošto sam ja ovako malo jači i kilogrami me muče, svi dresovi s brojem su mi bili premali pa su našli jedan veliki koji nije imao otisnut broj. Tako sam par utakmica bio u zapisniku bez broja dok nisu riješili problem.’
Ostaje li u nogometu i nakon što objesi kopačke (i rukavice) o klin?
‘Bio sam u Ploščici tajnik, ali vidio sam kako takve funkcije nisu za mene. Što se tiče trenerskog posla zaista još ne znam. Vidjet ćemo, nije da me ne privlači, ali o tome zasad ne razmišljam…’
A jednog dana kada definitivno kaže zbogom nogometu kao igrač, znamo da će suparnički treneri i stoperi odahnuti…

Zahvala Jadranku Bundoviću
Plantek je surađivao s mnogim trenerima, ali jednog je želio izdvojiti:
‘Zahvalan sam pokojnom Jadranku Bundoviću. Najbolji trener koji me vodio, od njega sam puno naučio. Njemu mogu zahvaliti na velikom dijelu nogometnog znanja koje sam stekao. Neizmjerno mi je žao što ga više nema.’

Podsjećamo, Jadranko Bundović, jedan od najboljih nogometaša u bogatoj povijesti NK Bjelovara i veliki trener koji je zadužio bjelovarski nogomet, preminuo je u 65. godini života od zatajenja srca.

Bez sukoba s drugim igračima, ali…

Na pitanje da li je ikada imao fizički sukob s drugim igračem rekao nam je odmah: ‘Ne!’ Ne čudimo se, jer nitko nije valjda toliko lud da ulazi u obračun sa čovjekom koji kao da je odvaljen od kamena, ali nam je zato stariji brat Stjepan napomenuo:
‘Naravno da nije kada sam umjesto njega to radio ja, a u 90 posto slučajeva bilo je zbog njega’, uz smijeh nam je otkrio Stjepan.

(Danijel Starešinčić/Bjelovarski list)