Ankica Gašparec: Znam svaki trs u svome vinogradu, obilazim ih čim sunce grane. To je moj život!

U nedjelju, 15. listopada, obilježen je još Međunarodni dan seoskih žena. Iako su često samo jedan kotačić u poljoprivrednoj proizvodnji, žene uglavnom drže tri kuta kuće, pa je seoskima još teže držati tri kuta imanja. Pokretačice su proizvodnje, no često ostaju neplaćene ili slabo plaćene, a kako bi se povećala njihova vidljivost i značaj za čitav svijet, Organizacija za hranu i poljoprivredu UN-a proglasila je sredinu listopada njihovim danom. No, nije to jedini način kako se pokušava skrenuti pozornost na seoske žene u društvu, jer već niz godina Udruga uzorne hrvatske seoske žene organizira natjecanje za najuzorniju seosku ženu na razini Hrvatske.

Na ovogodišnjem natjecanju, koje se održalo 8. listopada, Bjelovarsko-bilogorsku županiju predstavljala je Dišničanka Ankica Gašparec. Njezin rad kroz četiri desetljeća u vinarstvu i vinogradarstvu prepoznat je kao izvrstan pa je kandidirana za natjecanje. Posao je to koji ne zna za odmore ili blagdane, koji potpuno okupira.

– Ja sam naslijedila vinograd od svojih roditelja, i kada sam ja krenula sa razvitkom svojih nasada i svojih sorti i htjela sam da to krene prema jednom kvalitetnom asortimanu grožđa, da možemo raditi kvalitetna vina. Mi smo se razvijali postepeno, nikad nismo odustajali, bilo je i dobrih i loših godina. Sve nasade smo suprug i ja sami zasadili.  – priča Ankica svoju priču i napominje kako nikad svoj život nije vidjela nigdje drugdje osim na selu i u vinogradu.

– To je moj put, to je moj san i kao mala već sam htjela raditi s mojim roditeljima i pomagati. Ta ljubav za selo, stvaranje, umjetnost, jer i to je vino, kao i umjetnost, svaki put možeš doći do drugog rezultata ili izražaja. Jednostavno stvarati i raditi, okrenuti se iza sebe i vidjeti rezultat, to je moj cilj u životu. Radim i uživam i tako ću dok god me zdravlje bude služilo – priča i napominje kako joj je svaki dan na selu ispunjen radom ali i zadovoljstvom.

– Mislim da ne mogu zamisliti život bez Dišnika i trsova, jer prvo kad se ustane, mora se obići vinograd, obići vrt da se vidi sve što se dogodilo preko noći i naraslo. Znam svaki trs ponaosob, gdje imam šta i kako se razvija. Kada je sezona intenzivnog rasta i velikog rada u vinogradu, mi smo od pet u vinogradu, radimo pauzu samo kad je sunce najjače, ali cijelo vrijeme se radi, tako da je moj život u vinogradu i sa vinogradom – kaže i priča kako su svom biznis gradili postepeno, ali nikad nisu planirali bilo što drugo.

– Išli smo tablu po tablu, imamo po tablu škrleta, chardonnay, frankovke i graševine, a kako smo imali sredstava tako smo i kupovali jer to smo sami financirali, radili i od svog rada odvajali. Tako smo došli do kvalitetnih vina, svoju proizvodnju prodajemo, i svake godine težimo da nam kvaliteta vina bude bar malo bolja – kaže i napominje da joj je baš zato drago da je njezin rad prepoznat i da je kandidirana za najuzorniju seosku ženu Bjelovarsko-bilogorske županije.

– Mislim da je to velika čast i od mene bi bilo strašno neodgovorno da sam tu kandidaturu odbila. Ja sam zadovoljna samom kandidaturom, pobijedila sam čim sam kandidaturu prihvatila, mislim da je to velika čast i odgovornost – rekla je Ankica i prije natjecanja, kazavši kako joj je glavni cilj predstaviti Dišnik, Garešnicu i Bjelovarsko-bilogorsku županiju.

I to je i napravila, predstavila je sebe i svoj kraj u najboljem mogućem svjetlu. I, iako i sama kaže kako nije ciljala na pobjedu, ovo iskustvo za nju je bilo nešto novo, prilika da proširi svoje vidike.

– Meni je bilo prelijepo, ja sam prvi put u tako nekom društvu, kod tako velike organizacije na nivou Hrvatske. Ja sam išla u nešto nepoznato, ali po meni ja sam se super snašla. Ispalo je dobro bez ikakve pripreme, odradila sam kao da sam imala 10 savjetnika. Ja imam mali OPG, mislim da sam zauzela dobru poziciju, unatoč tome što nisam pobijedila, a nisam to ni očekivala. Naš OPG je mali, ali evo, tu se vidi jedan rast, napredak u kvaliteti, a po tome sam i prepoznata. Ja sam sretna što je netko prepoznao moj rad – kaže i zahvaljuje Udruzi uzorne Hrvatske seoske žene koja promiče žene i njihov rad na selu, bez obzira na veličinu gospodarstva na kojem rade ili regije iz koje dolaze.

Uz sve to, zahvaljuje se i ona sama potpori lokalne Udruge uzornih hrvatskih seoskih žena, ali i potpori svog mjesta, grada i županije. Ona sama, kao debitantica na natjecanju osvojila je priznanje za najbolje uređen stol. Njezin je bio odlično posložen, ona sama ga je u glavi prethodno osmislila, da pokazuje njezin rad i napredak umjetnost. U postavljanju su joj pomogle prijateljice i mještani koji su ju došli podržati na natjecanju.

– Prioritet na mom stolu je vinski dio: škrlet, chardonnay, graševina i frankovka, ponijela sam i nešto ljuto za kušanje. Sve je to popraćeno mesom iz masti koje sam sama priredila i narescima. Kolači su bili domaći – gibanice sa dinstanim zeljem, jabukama i orasima, salenjaci, kiflice. To su kolači spremani bez miksera, jedino smo njih u djetinjstvu znali i jeli. Ti stari okusi primamili su mnoge posjetitelje. Na stolu su bile i pečene srijemkinje, košara grožđa, dunja, oraha… isključivo sam bila bazirana na tradiciju, ništa nije bilo moderno, pa ni posude za posluživanje. Oko stola je bilo stalno živo i veselo i ugodno sam iznenađena – I na kraju je, kaže, bilo sve kako je zamislila: -Nepoznati ljudi, nepoznati žiri, prepoznali su tu ljepotu, taj sklad, mirnoću, a sve je rečeno: zato sam i dobila nagradu – zaključuje.