Pet godina boravka u Bjelovaru, supruga i dijete nisu dovoljni da Crnogorac bude prijavljen na HZZ

BJELOVAR – Boje li se Hrvati rada, posebno onog fizičkog? Teško je reći, ali brojke ne lažu i nisu obećavajuće. Podaci MUP-a objavljeni ovih dana pokazuju da od preko 86 tisuća dozvola za boravak i rad stranaca u Hrvatskoj, izdanih do kraja kolovoza ove godine, najmanje ih je bilo za sezonske radnike, a najviše za novo zapošljavanje.

Riječ je o strancima iz tzv. trećih zemalja, a prema MUP-ovim podacima do početka listopada u Hrvatskoj je 10 316 državljana trećih zemalja imalo odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište, a 96 526 važeći privremeni boravak. Zanimljiva je i sama podjela poslova pa tako po djelatnostima stranci su u Hrvatskoj najtraženiji u graditeljstvu gdje je izdana 33 501 dozvola, turizmu i ugostiteljstvu 28 191 dozvola, industriji 10 916 dozvola, prometu i vezama 4 419 dozvola te poljoprivredi i ribarstvu gdje je izdano 1 866 dozvola.

Sukladno Zakonu o strancima, državljani trećih zemalja u Republici Hrvatskoj mogu raditi na temelju izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada. Nadalje, Zakonom o strancima su propisane koje kategorije državljana trećih zemalja mogu raditi u Republici Hrvatskoj bez potrebe ishođenja dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, kao što su državljani trećih zemalja s odobrenim privremenim boravkom u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom, s državljanima treće zemlje koji ima odobren stalni boravka ili dugotrajno boravište, državljanin treće zemlje s odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem itd.

MUP-u smo se obratili oko stranih državljana zaposlenih u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.

– Policijska uprava bjelovarsko-bilogorska u razdoblju od 1. siječnja do 30. rujna 2022. godine izdala 611 dozvola za boravak i rad državljanima trećih zemalja.

Najveći broj dozvola za boravak i rad izdan je državljanima Bosne i Hercegovine – 154, Nepala – 117, Srbije – 65, Kosova – 53 i Turske – 43.

U „friške“ podatke ne ulazi Crnogorac Srđan Radman koji u Bjelovaru boravi i radi četiri godine. Doselio se zbog cure, sada supruge, koja u Bjelovaru živi i radi.

– Dugo smo razmišljali što učiniti, hoće li ona doći u Crnu Goru ili ću ja doći u Bjelovar i presudio je njezin posao koji je počela raditi otprilike u to vrijeme. Sada već imamo i dijete, a i ja sam se donekle privikao na život bez mora – rekao je Radman koji je trenutno zaposlen u građevinarskom sektoru.

– Bavim se unutarnjim uređenjem što sam pretežito i radio od kada sam tu. Donekle sam zadovoljan, ipak moram priznati da postoje stvari koje bi mogle biti bolje poput radnog vremena od osam sati i redovnih plaća – dodaje.

S predrasudama se, kaže, nije susreo, ali pokoji vic o Crnogorcima i sam rado čuje.

– Na sreću nisam se susreo s nikakvim predrasudama osim onih smiješnih o Crnogorcima, što mi niti malo ne smeta, dapače, uvijek se nasmijemo. Zapravo ljudi uvijek imaju neku pozitivnu reakciju, većina je bila na crnogorskom primorju ili žele otići, ili imaju nekoga svoga iz Crne Gore, uglavnom uvijek se pokrene neka pozitivna tema. Druga je strana što se ja donekle osjećam kao stranac i moj osobni dojam je da je nešto teže naći “normalan” posao. Tome pridonosi i čitava administracija koja je potrebna da bi ja tu živio i radio, primjerice, čak i nakon četiri godine u Hrvatskoj, supruge, djeteta, radnog iskustva, ja se i dalje vodim kao osoba na privremenom boravku i nemam prava prijave na Hrvatski zavod za zapošljavanje i slične institucije. Inače, moje zvanje je biotehnički inžinjer, ali za sada fakultetsko obrazovanje mi nije bilo potrebno da bih radio u Hrvatskoj, a vidim da je isti slučaj i s velikim brojem Hrvata – kaže Radman.

Uvoz radne snage je potreban iz očitih razloga, a to su loši radni uvjeti, ističe.

– Kolege s kojima sam ja radio su zaista bili vrijedni i nisu se bojali posla, ali mahom su to bile starije osobe ili ljudi koji tek počinju raditi. Uvoz radne snage je potreban iz očitih razloga, a to su loši radni uvjeti. Zašto bi netko tu radio kada je za isti posao negdje drugdje plaćen puno više i osigurani su mu osnovni uvjeti, kao radno vrijeme od osam sati, gablec, radna odjeća i slično. Jasno mi je da je ovdje život laganiji i ugodniji. Svi govore, primjerice, u Njemačkoj radiš od jutra do mraka, spavaš i opet ideš na posao. Upravo to radim i ja, ali za to nisam plaćen niti približno koliko oni – navodi.

Iako je Radman u Bjelovaru gotovo pet godina, priznaje da mu je radno iskustvo šaroliko.

– Najviše sam radio na građevini na unutarnjem uređenju, posljednje dvije godine i više, a prije toga bilo je tu i još ponešto. Bio sam na bezbroj razgovora za posao i moj zaključak nije bajan. Poslovi koje sam radio i poslovi koje su mi nudili bili su minimalno plaćeni za maksimalan rad, što 30-godišnjaku nikako ne odgovara. Prebacio sam se na građevinu jer je zarada nešto bolja, ali zato su drugi uvjeti nepovoljniji. Ipak, kada bi sažeo svoje radno iskustvo u Hrvatskoj zaista nije sve crno, kolege su dobri i pošteni, svatko radi svoj posao i jako mi se sviđa njihova disciplina. Poslodavci su također susretljivi i ljubazni, s nikim nisam ostao u lošim odnosima – zaključuje.

Disciplina se vidi i po općenitom rastu zaposlenih u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji pa smo shodno temi stranih zaposlenika, provjerili najnovije podatke s HZZ PU Bjelovar.

– Krajem rujna 2022. godine u HZZ PU Bjelovar registrirano je 3 317 nezaposlenih osoba. U usporedbi s prethodnim mjesecom broj nezaposlenih manji je za 4,4 % ili 153 osobe. U rujnu 2022. godine je u odnosu na prethodni mjesec evidentirana nezaposlenost smanjena u svim ispostavama i to u Ispostavi Bjelovar za 90 osoba ili 5,4 %, u Ispostavi Daruvar za 40 ili 5,6 %, u Ispostavi Garešnica za 16 ili 3,2 %, u Ispostavi Čazma za četiri ili 1,3 % te u Ispostavi Grubišno Polje za jednu osobu ili 3,0 % – navode u bjelovarskom HZZ-u.

Podaci u županiji su optimistični, ali čini se ne i dovoljni. Tko kaže da nema posla, nije se našao u koži brojnih stranih državljana koji trbuhom za kruhom dolaze u Hrvatsku i pristaju raditi poslove koje Hrvati izbjegavaju. Nekada to nije kruh već ljubav, kao u slučaju našeg Crnogorca iz priče kojemu zato ne bi škodili bolji uvjeti za zapošljavanje. Ipak, jedno je sigurno, i Hrvatska ima svoje gastarbajtere.