Učiteljica Ana (80): ‘Zvanje učitelja je bilo cijenjeno jer nas je bilo malo, a djece puno dok je danas obratno’

BJELOVAR – Svjetski je dan učitelja i učiteljica. Prigoda je to da se istakne važnost rada svih učitelja i nastavnika kao i njihov utjecaj na razvoj društva u cjelini. Svi smo mi imali učitelje i nastavnike, neki su nam bili draži od drugih, ali posebno pamtimo onu prvu učiteljicu koja nas je uvela u svijet obrazovanja. Ipak, postoji razlika u učiteljima nekada i danas jer ta se profesija morala prilagoditi vremenu.

U Domu za starije Bjelovar pronašli smo iskusnu učiteljicu od 1. do 4. razreda koja je svoj posao radila 35 godina. Ona je 80-godišnja Ana Zagorec, rođena u Šandrovcu, a školu za učiteljicu završila je u Križevcima. Prvo radno mjesto bilo joj je u Malom Grđevcu, selu koje više ne postoji, a radila je gospođa Zagorec i na moru, točnije na Cresu, kod Novog Vinodolskog i u Malom Lošinju. No, ni tu nije kraj jer učiteljica iz naše priče svoj posao je radila i u Brezama kod Gorskog kotara, u Novim Plavnicama i Gornjim Plavnicama, a zadnje radno mjesto bilo joj je u I. OŠ Bjelovar.

– Izabrala sam zvanje koje mi je bilo prilagođeno po duši i naravi. Voljela sam to raditi i svuda mi je bilo lijepo. Još od malih nogu voljela sam pjevati i okupiti ljude oko sebe, uglavnom biti u društvu. U to doba, u društvu ste mogli biti najviše kao učiteljica. Jedino me to ispunjavalo. Jedan brat mi je već bio u učiteljskoj školi pa sam odlučila krenuti za njim. Iza mene, za učitelja je išao i moj mlađi brat pa iza njega moja sestrična pa od mlađeg brata kćer. Svi smo nekako jedno drugog povukli – priča nam Zagorec.

U radu s djecom, nema opterećivanja s problemima, dodaje.

– Djeca vas moraju slušati. I kada neće moraju. Kada vam se pjeva pjevate, a kada vam se ne pjeva pričate i uvijek ste im zanimljivi, naravno ako znate biti zanimljivi. Treba se znati prilagoditi djeci, a ne djeca nama – kaže Zagorec.

Priznaje da je nekada zvanje učitelja bilo cijenjeno.

– Zvanje je bilo cijenjeno jer nas je bilo malo, a djece puno. Danas je obratno, puno učitelja, a malo djece. Nekada je bilo više djece, ali i radnih mjesta. Čak su se zapošljavali ljudi završene gimnazije ili ekonomske škole da bi radili od 1. do 4. razreda. Onda se moglo raditi odmah dok je danas moja nećakinja magistra za isto zvanje, a nema radno mjesto – dodaje.

Puno se toga kroz godine promijenilo pa tako i djeca.

– Kada sam bila učiteljica u počecima nije se išlo tako masovno u vrtiće već se s djecom radilo kod kuće. Dom, baka, mama, to je bio odgoj, a danas toga nema. Nema kućnog odgoja jer djeca moraju ići u vrtić. Ne kažem da to nije dobro, ali nije ni najbolje jer nema više one topline i dobrote iz kuće. Ja sam u školi s djecom mogla uspostaviti takvu toplinu da su i onog najboljeg i najgoreg voljeli, nije bilo nadmetanja i konkurencije – navodi.

Tehnologija u današnje vrijeme radi svoje, no prema mišljenju učiteljice Ane, staromodno i moderno treba kombinirati.

– Ja bih to nekako spojila, a mislim da to učitelji danas znaju jer dovoljno su stručni. Oni znaju u svom zanimanju sve prilagoditi djeci, no kakva djeca im dođu, to je pitanje jer djeca se ne mogu preodgojiti. Mi smo djeci bili i mama i tata i teta i baka. Nije usporedivo kada djeca gledaju u ekran ili ova online nastava ili kada me gleda, a ja znam da ulazim u djetetovu glavicu. To tehnologija ne može napraviti – rekla je Zagorec.

Ana Zagorec imala je tu sreću da u mirovini uživa od 57. godine, a iz škole se povukla 1997. Nakon što su joj nećaci odrasli, a svoje djece nema, odlučila je doći u Dom za starije. Kako voli društvo, bolju odluku nije mogla donijeti, a za bjelovarski dom ima samo riječi hvale.

– U domu mi je opet kao u školi. Imam društvo svojih dragih korisnika, a sudjelujemo i u brojnim aktivnostima. Uvijek smo u grupi i zato mi je u domu lijepo. Imamo zborno pjevanje, dramsku grupu, pikado, svašta. Malo nas je korona omela pa se sve smanjilo, ali još se ne damo. Imamo ljude koji nas vode, a sada ja njih slušam kao što su mene u školi slušali. Slobodno mogu reći da u domu proživljavamo drugu mladost – uz osmijeh priča Zagorec.

Za kraj učiteljica s velikim iskustvom ima i kratku, ali jasnu poruku za sve svoje mlađe kolegice i kolege.

– Budite učitelji jedino ako osjećate da to volite. Svoje zvanje se treba voljeti i onda ništa ne bude teško – zaključila je.