Popularnost edukacije za dadilje ne jenjava, pohađaju je čak i muškarci

Nakon što je Hrvatski sabor 15. ožujka 2013. proglasio Zakon o dadiljama i program edukacija, bjelovarski Centar za cjeloživotno učenje i kulturu odmah je prihvatio taj program i uvrstio ga u ponudu svojih tečajeva. Navedena edukacija provodi se dva puta godišnje, otkrila nam je v.d. ravnateljica CUK-a Ivana Hrpalo te dodala kako je već 16 grupa prošlo kroz nju. Interesa ne manjka.

– Interes građana je dosta dobar, mi imamo po pet-šest polaznika u grupi dvaput godišnje, to je 10-12 polaznika godišnje, što stvarno mislim da je za dadilje za naše područje u redu – kaže. Pritom na edukacije ne dolaze samo Bjelovarčani, već i Čazmanci i Daruvarčani koji u tome vide svoju poslovnu priliku. Edukaciju su prošla i dvojica muškaraca, ponosno ističe ravnateljica.

– Imali smo i dvojicu polaznika koji su bili jako dobri. Jednog dečka koji je nedavno prošao edukaciju su svi predavači jako hvalili – otkriva. U Bjelovaru trenutno postoji pet obrta za dadilje, a uskoro će svoja vrata otvoriti i šesti.

– Dva obrta su registrirana od 2013. godine kad je Zakon stupio na snagu. To su obrt Rafael i Palčica, 2014. mislim da su Zvjezdice osnovane, a sada nedavno i Lumi, dok je šesti obrt u postupku osnivanja. Sve osnivačice obrta za dadiljstvo bile su naše polaznice – naglašava te dodaje kako Grad Bjelovar sufinancira troškove obrtima za dadilje.

– Program traje 400 školskih sati tijekom kojih se radi teorija, vježbe i praktična nastava. Praktičnu nastavu obavljaju u obrtima za dadilje, jednoj od ovih pet na području grada – govori. Za one koji svoj poziv pronađu u radu s djecom, ovo bi mogla biti dobra poslovna prilika jer se zbog manjka mjesta u vrtićima roditelji okreću alternativama. Hrpalo smatra da je riječ o jako dobroj opciji jer je u obrtima za dadlje manji broj djece, zbog čega se ona lakše prilagođavaju i imaju bolji ugođaj.

Jedna od onih koja je prošla ovu edukaciju je 35-godišnja Manuela Bilek iz Bjelovara koja nam je ispričala kako se odlučila na taj korak.

– Ja sam još u srednjoj školi bila na praksi u vrtiću i to mi se jako svidjelo i sjećam se dana kad sam mami rekla da bih to htjela raditi poslije srednje škole. Spletom životih okolnosti upisala sam i završila drugi fakultet i radila, no u jednom sam trenutku odlučila napraviti nešto za sebe. Meni je uvijek bila ta misao u glavi da želim to raditi kad sam vodila svoju djecu u vrtić. Osjećala sam potrebu za promjenom, za osobnim rastom i na Facebooku sam vidjela objavu CUK-a da kreće tečaj za dadilje. Dala sam otkaz na poslu na kojem sam radila, imala sam ušteđevine i odlučila sam se na taj put – kaže Manuela. O ovom programu CUK-a ima samo riječi hvale.

– Jako je lijepo organizirano, stručni tim radi na svim područjima, jako sam puno tamo naučila, imali smo u sklopu tečaja i odrađivanje prakse što mi je naravno pomoglo jer je jedno željeti nešto i maštati o nečemu, ali ipak ne znaš kako je ući u to i kako ćeš se ti u tome snaći. Otprilike mjesec dana sam provela na praksi gdje sam radila svaki dan posao odgojitelja i tamo sam vidjela kako se snalazim i da je taj posao ono što ja želim. Na tečaju su bili stručni ljudi koji su nas učili i teoriju, kako postupiti kada se djetetu nešto dogodi, kako pristupiti kada dođe do dječjeg tantruma, izrađivali smo didaktičke igračke koje smo morali prezentirati, imali smo i neku vrstu igrokaza gdje smo morali sami osmisliti priču, bilo je puno kreativnih stvari, ali i teorije koju je potrebno znati da bi se radio taj posao. Imam same pohvale i preporučila bih apsolutno svima koji razmišljaju da upišu tu edukaciju – upišite, bit će vam jako lijepo, ekipa je odlična, pristupačna, sve je bilo po planu – naglašava. O poticajnoj atmosferi na predavanjima svjedoči i činjenica da je Manuela kasnije upisala fakultet.

– Radim u dječjem vrtiću, upisala sam poslije tečaja i fakultet za predškolski odgoj, uskoro mi kreće druga godina, a prvu sam riješila sa samim peticama, imala sam bolji prosjek nego u srednjoj školi. To je nešto što me zanima, u čemu sam se ja našla i predavači na CUK-u su mi rekli da u meni vide potencijal i da ne ostanem samo na tom tečaju. Radim, zadovoljna sam i idemo dalje u borbe – zaključuje.

Svojim iskustvom na edukaciji za dadilje zadovoljan je i Bjelovarčanin Viktor Pratnemer koji ima tek 24 godine. Otkrio je što ga je ponukalo da krene tim putem.

– S 15 ili 16 godina sam čuvao male nećake, bratove klince i tu mi se pobudila ljubav za skrb oko djece. Drugi ljudi su mi rekli da sam dobar s djecom i da me djeca vole i to sam prepoznao kao svoj put, a nisam išao na fakultet jer nisam položio maturu. Zato sam tražio što bih mogao raditi s djecom. To je posao, ali toliko lijep posao da kao da i nije posao – ističe. Opisao je kako je izgledala edukacija.

– Edukacija je trajala otprilike pola godine, imali smo i praksu u obrtu za dadilje. U CUK-u su super i profesori i svi koji tamo rade. Bilo nam je zabavno, bio sam jedini dečko u grupi, ali su me cure super prihvatile. Najviše mi se svidjela psihologija jer mi je dječja psihologija općenito dosta zanimljiva. Imati priliku obrazovati naše buduće naraštaje mi je odlično – navodi Viktor koji zasad čuva djecu svojih prijatelja, no uskoro bi trebao početi raditi u jednom od obrta, čemu se jako veseli. Premda svjestan da su muške dadilje rijetkost, on smatra da to ne bi trebalo biti ništa neobično.

– Ja bih podupro svakog dečka i muškarca da pokaže i tu svoju nježnu stranu i da se otvore više i prema takvim poslovima. Muških dadilja nema puno, ali ja bih stvarno preporučio da ljudi ne budu skeptični prema tome jer i mi radimo posao kako bi i žena – zaključuje.