Milan Pavlović: Slikam od kada znam za sebe, a još uvijek sam samo šegrt svoga strica

Milan Pavlović akademski je slikar i ravnatelj Gradskog muzeja u Bjelovaru.

U Bjelovaru vas uglavnom znaju kao ravnatelja Gradskog muzeja. Malo je poznato da ste zapravo akademski slikar. Kako ste se i kada odlučili za Likovnu akademiju?

Želja, kasnije i odluka je nastala vrlo rano, od prvih apstraktnih šaranja do crteža životinja, biljaka, kompozicija s ljudskim figurama. Kasnije u nižim i višim razredima osnovne škole, nailazio sam od strane nastavnika na podršku, u kući je bilo dosta radova pokojnog strica, Josipa Pavlovića akademskog slikara, svaka posjeta slikara i priče o velikim muzejima (Venezia, Pariz, Beč, New York. Munchen) raspirivale su mi maštu i još produbljivale želju za učenjem o likovnim umjetnostima.

Često govorite da ste samo ‘slikarski šegrt’ svome stricu, međutim i njegovo djelo je malo poznato široj javnosti. Zašto?

Akademski slikar Josip Pavlović rođen je 1934. u Novoj Rači, pohađao je školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, Akademiju likovnih umjetnosti Zagreb te diplomirao na slikarsko grafičkom odjelu na Likovnoj akademiji u Ljubljani. Slikar Josip Pavlović je bio izuzetan talent, a počeo je naukovanje po nagovoru i odluci djeda Stjepana koji je bio školovani stolar. Postoji u obitelji anegdota još iz jednog događaja ratne 1917. godine. Naime, djed se na ratištu družio sa slikarima, ratnim crtačima. Još je prije ženidbe je govorio, budem li imao sinove, prvi će se školovati da nasledi zanat, a drugi studirati slikarstvo.

Slikar Josip Pavlović izlagao je nekoliko puta na skupnim i samostalnim izložbama, slikar Josip dobro je poznavao suvremene tokove šezdesetih, dosjetke suvremenih likovnih umjetnika, ‘navođenim’ likovnim kritičarima. Kod njega nije bilo izazova i želje za iskušenjem u novi medijima, usporedivo s Minhenskom školom, (kroatische schule, Račić, Kraljević, Herman, Becić…) Nisu pratili imena u nastajanju, Picasso, Braq, Dali, Matisse.., stric je govorio da diletant ne može pasti pod utjecaj velikih majstora i razvijati se na njihovim zatvorenim opusima.

Imate li vremena uz svakodnevne obveze baviti se slikarstvom?

Teško, sedam godina sam ravnatelj Gradskog muzeja Bjelovar, a vjerujete, to nije ni malen niti jednostavan posao. Muzej u svojih šest odjela čuva i obrađuje više od 40.000 eksponata različite muzejske građe razvrstane po odjelima arheološki, etnografski, povijesni, kulturno povijesni, galerijski, restauratorski.

Na polovici ste drugog ravnateljskog mandata u muzeju. Poznato je da Gradski muzej nije nikada imao toliko izložbi i priredaba. Što biste izdvojili kao najznačajnije?

Kustosi redovito sudjeluju na izložbama više odjela (260 godina grada Bjelovara, 70 neobičnih predmeta Gradskog muzeja Bjelovar), Muzej za izložbe koristi, galeriju Nasta Rojc, Malu galeriju, galeriju koridor, multimedijsku dvoranu “Željko Sabol”, veliki atrij. U muzeju se prikazuju kazališne predstave, predstavljaju knjige, održavaju koncerti, radionice.

Likovne radionice za učenike osnovnih i srednjih škola su održane peti puta ovog ljeta, ovih godina je sudjelovalo na radionicama više od 200 učenika. Izložbama različitih tema i sadržaja, primjerice izložba dermopreparata, igračaka, o motociklizmu, kopije haljina carice Sisi.

Pamtimo i izložbe o Velikom Ratu, 30 godina Domovinskog rata, 1991, ratne fotografije Z. Filipovića, zanimljive izložbe o Vesni Parun sa prikazanim njenim likovnim radovima, jedna od rijetkih izložbi o novinaru Voji Šiljku, autorska izložba”Table života” Roberta Torrea, “Barun Trenk-novo lice legende”.

Od slikarskih izložbi bih izdvojio izložbe akademika Đure Sedera, Igora Rončevića, Zlatana Vrkljana (darovao je najveći broj slika u tehnici ulja na platnu), zatim od kiparskih izložbi tu je jedan i neponovivi Ivan Meštrović, njegove skulpture, crteži i mapa litografija. Imali smo i retrospektivu Branka Ružića.

Vaša kolegica u Zagrebu je rekla da je za dobar rad ustanove kao što je muzej najvažnija suradnja s lokalnom zajednicom. Kako vi surađujete s Gradom?

Grad je osnivač i financijer naše kuće stare 71 godinu. Bez njih ne bismo mogli organizirati ni jedan zamišljeni program, a značajna je i potpora u restauraciji izložaka. Također ne treba zaboraviti da je upravo novcem Grada i Ministarstva kulture obnovljena naša zgrada. Više godina Gradski muzej u povodu Dana grada priprema izložbu koja je vezana uz važne događaje tijekom Domovinskog rata.

Prekrasan prostor atrija unutar muzejske zgrade je zatvoren. Zašto i kada će ponovno biti na raspolaganju publici?

Upravo traju pregovori o sanaciji krovišta i vjerujemo da će publika brzo moći opet u jedan od najljepših gradskih prostora, naravno, kada to vremenske prilike dopuste.

Koje biste izložbe u skoroj budućnosti najavili i izdvojili kao najvažnije?

Od Theresienstadta do Terezina, 1918.-2018. izložba je potpomognuta sredstvima MK. Do kraja godine u Galeriji “Nasta Rojc” bit će prikazana retrospektiva Ive Friščića, izložba s manjim brojem radova od ove koja je trenutačno izložena u Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb. Hvala vam na pruženoj mogućnosti predstavljanja Muzeja i svog rada te na ugodnu razgovoru. Kao samostalac imao sam više od 50 samostalnih izložbi. Izdvojio bih neke cikluse kojima sam se bavio desetljećima: preobrazba krajobraza, kore, zidovi, sjećanja, kuće, plave preobrazbe, madrigali, sakralne teme, anđeli, slikovni labirint, bjelovarski poliptih…