Velika tuga, vjernici iz Zrinskog Topolovca oplakuju svog dragog župnika, vlč. Milana Kerša

Mještani općine Zrinski Topolovac s velikom su tugom jučer primili vijest kako je preminuo njihov dugogodišnji župnik, vlč. Milan Stjepan Kerš (54). U Župi svetog Mihaela Arkanđela velečasni Kerš je proveo 18 godina, nakon čega je neko vrijeme, odlukom biskupa, proveo u svećeničkom mirovanju. Poslije toga je imenovan župnikom u Svetom Petru Orehovcu. Vlč. Kerš smrtno je stradao prilikom slijetanja automobila u Međimurju.

U Zrinskom Topolovcu ta je vijest dočekana s nevjericom.

-Sve nas je to silno pogodilo. Vlč. Kerš je u Zrinskom Topolovcu ostavio velik trag, učinio je puno dobroga za ovaj kraj. Posebno se isticao u radu s mladima koje je privlačio Crkvi. Bio je jako vezan za ovaj kraj i ljudi su ga iskreno voljeli. Svima će nam silno nedostajati – kazala nam je načelnica Općine Zrinski Topolovac Jasna Mikles Horvat. Dodaje kako se već radi na organizaciji odlaska na sahranu koja bi trebala biti održana u petak.

Od omiljenog župnika vjernici iz Zrinskog Topolovca opraštaju se i na društvenim mrežama. Posebno emotivna objava objavljena je u ime mještana na stranicama Šahovskog kluba „Ivan Dvoržak“. Prenosimo je u cijelosti u nastavku.

 

NEBO ZA TRAGOM ČOVJEKA

/Uspomena na Milana Stjepana Kerša/

Bio jednom mlad svećenik iz kraja među svetim narodnim rijekama, što je vjerovao u Živu Crkvu Kristovu. Na tren se činilo da ju je i pronašao u Srcu Stare Bilogore. Nikada jedno malo pitomo općinsko mjesto nije imalo takvog župnika i nikada jedan mlad duhovnik u bijegu od krutih crkvenih struktura nije imao takvo utočište u gori. I živio je, budio narod, trajao i svjedočio vjeri, dok ga je imao.

Košulja mu je vazda mirisala po umornu, radosnu znoju, a duša po onih nebroj koraka previše i zlosutnom manjku sna. Živio je prebrzo i prekratko za nekog što je vidio tako daleko. A vidio je poljane urešene zvonicima, ispresijecane povorkama pobožnog mnoštva. Vidio je rijeke djece u bijelom, lica radosnih u molitvi. Netko će reći da je sanjao nestvarno, prelijepo i neostvarivo.

Kad je najviše sanjao i ostvarivao od snova, bio je najsamiji na svijetu. O, priskakali smo mu i pomagali kako je tko najbolje umio, a on je gorio u vrućici žara kakvog se teško prenosilo. Bili smo mu prečesto, svi mi što smo se zvali župljanima i suradnicima njegovim, čemer i breme na putu. A opet nas je vodio, hrabrio i nadahnjivao da trostruko, peterostruko i sedmerostruko nadmašimo domaćinske moći mjesta od jedva sedamsto duša. Glas o Zrinskom Topolovcu i Župi svetog Mihaela Arkanđela, njegovom se zaslugom pronio čestito, nadaleko i naširoko.

Nešto se tegobno u njemu prignulo i utrnulo u duši kad je odlazio. I to nam je godinama gorko opraštao. Bili smo u isto vrijeme vrijedni i nevrijedni, vjerni i nevjerni, čas odani, čas zauzeti koječime prolaznim i sebičnim u svojoj zemaljskoj sudbini. Živio je iznimnim primjerom nudeći sebe kao žrtvu, žrtvujući svu vitalnu životnu energiju za jedan pothvat više. Nismo mi imali “Brdo ukazanja”, ma se on svejedno u zoru k njemu uspinjao. Vjeri se svojoj uspinjao.

Nije bio bez mane i svojih ljudskih mana nije skrivao. Jedini dokaz da je bio samo čovjek među šarolikim Božjim stadom je to što je griješio dušom ranjivom i tijelom žednim utjehe i počinka. Bog mu se smilovao da mu premladom da počinka, a za utjehom će još čeznuti sa onih nebeskih strana. I uvijek će biti legendarni topolovački župnik, što je podjednako budio ponos i prkos, zavjet i zavist, ponizno i pogansko. Za njegovim će tragom ostati vječno pitanje, što bi bilo od ove župe da smo disali kao jedan. Da smo mu vjerovali na riječ i ponizni pošli s Kristom?

Nema ga više kao da je još jednom u žurbi otputovao. Nismo se pravo ni pozdravili, osim ono malo rijetkih obitelji što im se kradom bio zavraćao. Nismo se čestito ni zagrlili, a prođoše godine lijepih prilika, prilike dobrih godina. Sad ćemo svi malo drugačije umovati o budućnosti ovakvog svijeta, “Sudbini lijepog na Zemlji”. Kao po nekoj ironiji, preteško, prejako i prekasno.

Počivaj u Miru Božjem dragi Milane. Svatko će od nas za se izmoliti što ga je najviše zaboljelo i što nam još imaš za prostiti zajedno i ponaosob. Bili smo nemirno stado u gori, pred veliko nevrijeme svijeta.

Hvala za Svjetlo što si nosio i Nadu kojom si živio.

Tvoji Topolovčani