Dobrodošli u Artički krug, mjesto gdje sunce ljeti ne zalazi 40 dana

Željko Maletić, dipl. inž., ugledni je bjelovarski poduzetnik, bivši sportaš, a danas sportski djelatnik. Uspješno vodi tvrtku Nacional, a godinama je predsjednik Sportskog saveza grada. Otputio se krajem svibnja u avanturu života – putovanje motorom do najsjevernije točke u Europi, do polarnog kruga. Unatoč činjenici da je nedavno jedva preživio teške komplikacije covida, nije odustao od svog sna. Za naš portal pisao je dnevnik s tog putovanja kojeg objavljujemo u nekoliko nastavaka, na redu je četvrti. Uživajte u čitanju!

 

Jutro, prekrasan, ali hladnjikav dan i polazak prema pravom izazovu “prelasku Arktičkog kruga”. Odmah nakon grada Mo i Rana na visoravni oko 600 metara nad morem, u prilično oskudnom okolišu, prošli smo paralelu na 66 stupnjeva i 33 minute sjeverne geografske širine i time prešli Arktički krug.

Ovdje sunce ne zalazi već tijekom ljeta kruži oko horizonta. Što ćemo ići sjevernije, to će sunce biti više iznad horizonta. Mjesto su na sebi svojstven način obilježili i brojni planinari koji su ovuda prošli, slažući hrpice kamenja.

Nakon nabave suvenira i dosta slikanja produžili smo dalje na sjever i kako smo se spuštali s visoravni tako je i priroda i vegetacija je postajala sve bujnija. Sreli smo prve sobove koje nimalo ne uzbuđuju vozila na cesti, a još manje motoristi, uostalom to je njihov životni prostor.

Nakon nekoliko sati vožnje kroz šumovite predjele sjeverozapadnog dijela Norveške, stigli smo u Bodo glavni grad okruga Nordland, gdje sunce ne zalazi 40 dana godišnje, ali isto tako tijekom zime sunce ne izlazi tridesetak dana tijekom prosinca.

Pedesetak tisuća stanovnika, ni po čemu poseban osim što odatle kreće trajekt za Lofote. Otoci koje zovu norveškim Karibima, sastoje se od sedam većih i mnoštva manjih otočića međusobno povezanih što mostovima što podmorskim tunelima ukupne dužine preko 300 kilometara.

Nakon tri i pol satne vožnje trajektom pred nama su se prvo ukazale strme litice, a kad smo prišli bliže i vrlo ugodan krajolik s lukom okruženom lijepim ribarskim crveno obojenim kućama. Nakon iskrcaja, odmah nas je dočekao tunel, a po izlasku iz tunela očaravajući prizor ribarskog sela Reine, okruženog strmim liticama čiji su vrhovi prekriveni snijegom i prelijepog zaljeva okupanog večernjim suncem koje nije planiralo zaći. Dan odmora u ovom prelijepom ambijentu dobro nam je došao nakon naporne vožnje prethodnih dana.

Malo suvenira i uživanja u svježim bakalarima, nažalost bez vina jer je najbliži likerstore udaljen više od 60 kilometara.

Kažu da na Lofotima polarna svjetlost u noćima kad je ima izgleda fantastično, to dokazuju i slike koje je moguće naći na internetu. Mi nećemo imati tu priliku ni ovdje niti igdje jer u ovo doba godine nema noći i polarna svjetlost se ne vidi.

Napunjenih baterija slijedeći dan se ekipa podijelila na tri dijela. Mladen i Darko su pojurili prema Nordkappu, u dvostruko jačem ritmu jer su ih stigle nepredviđene obveze, kako bi uštedjeli nekoliko dana i stigli kući ranije. Boris i ja smo odlučili otići na sjever Lofota do Andenesa u fotosafari na kitove, a ostala trojica, sukladno planu, za Narvik. Mjesto ponovnog susreta je Tromso.

Put do Andenesa pretvorio se vožnju po jakoj kiši uz vjetar i pristojnu hladnoću.

Na cilj smo stigli uz kišu koja je sve slabije padala i na kraju potpuno prestala. Višesatna kiša prilično izmori čovjeka, pa smo tek rezervirali listu čekanja za sutrašnji safari, večerali i pošli na odmor.

U jedanaest prije podne smo se uz dosta sreće, ukrcali na prvi brod koji je kretao na pučinu. Prije polaska su nas proveli kroz edukacijski centar i muzej, objasnili nam što možemo očekivati i vidjeti. Radi se o ulješurama (SpermWhales) koje su drugi najveći sisavci na svijetu, mogu narasti do 25 metara dužine i mogu težiti do 50 tona.

Naravno, ovdje se može vidjeti samo muške primjerke ovih velikih sisavaca, jer se djevojke i majke s djecom kupaju u južnim morima. Momci ih obilaze jednom godišnje, a zatim se vraćaju u ove krajeve kako bi se još malo udebljali hraneći se divovskim lignjama koje obitavaju na dubinama većim od 1000 metara, ali i svime ostalim što im dođe pod zub.

U različito doba godine ovdje je moguće vidjeti različite vrste tih velikih sisavaca, od Orki pa do Plavetnih kitova. Sve iz razloga što se dvadesetak kilometara od obale u smjeru sjeverozapada u Arktičkom moru nalazi pedesetak kilometara široka i dva do tri kilometra duboka depresija u kojoj obitavaju te ogromne lignje i ostale namirnice interesantne kitovima. To područje je bilo i naš cilj, sve u nadi da ćemo uz malo sreće vidjeti neku Ulješuru. Ukrcali smo se odmah nakon edukacije, brod veličine pedesetak metara i iskusna posada obećavali u zanimljiv izlet. Već po izlasku iz luke počelo je valjanje i osjetio sam prve znakove mučnine i izlet se uskoro pretvorio u kombinaciju mučnine i cvokotanja jer smo očito podcijenili sjeverne vjetrove i utjecaj Arktičkog mora. Unatoč trudu posade da pomoću sonara pronađu očekivane kitove i nakon višesatnog kruženja veliki kitovi se nisu pojavljivali, ali smo za utjehu imali priliku uživati u manjim primjercima Porpoises kitova.

Nakon što smo se po povratku ugrijali toplom juhom i obrokom u lučkom restoranu, a drugog nije ni bilo u ovom mjestu od 2500 stanovnika, prošetali smo opustjelim ulicama nadajući se da ćemo vidjeti bar nešto zanimljivo. Pitam se zapravo kako je ovdje živjeti zimi kad neprestano pada kiša, hladno je i više od dva mjeseca nikad ne izađe sunce.

Sljedeće jutro uz slabu kišu ukrcali smo se na trajekt za Gryllefjord mjesto na kopnu odakle nas put treba odvesti do Tromsa, posljednjeg većeg grada prije naše krajnje destinacije. Usput se diveći promrzlom paru biciklista koji su put po Lofotima koji smo mi prošli motorima oni provezli biciklima uz oskudnu opremu.

Dohvativši se kopna, ako se zbog bezbrojnih fjordova to može tako zvati, nekako nam je poraslo i raspoloženje.

Usred ničega naišli smo na Jurtu prilično veliku i pretvorenu u trgovinu suvenirima, vrlo ugodnu i toplu.

Toplu zbog grijanja, ali i zbog ambijenta i vatre koja je gorjela u otvorenom ložištu na sredini. Nismo mogli odoljeti a da ne popunimo zadnje kutke u koferima i torbama ponekim suvenirom

Ekipa koja je dan prije nas stigla u Tromso rezervirala nam je smještaj i otišla u ribolov na bakalare nadajući se da će ponešto uloviti i pripremiti za sve nas ukusnu večeru. Ribolov je bio više nego uspješan, njih trojica su upecali više od 10 kilograma bakalara i to ovjekovječili fotografijama, no večera nije priređena. Vlasnik broda je prisvojio ribe iako je ribolov bio masno plaćen i nikakva pregovaranja nisu pomogla.

Večerali smo ribu s krumpirićima i pravili se da nismo razočarani.

U sljedećem nastavku: Napokon na cilju!