Norveška – vožnja podmorskim tunelima s light showom, serpentinama, mostovima

Željko Maletić, dipl. inž., ugledni je bjelovarski poduzetnik, bivši sportaš, a danas sportski djelatnik. Uspješno vodi tvrtku Nacional, a godinama je predsjednik Sportskog saveza grada. Otputio se krajem svibnja u avanturu života – putovanje motorom do najsjevernije točke u Europi, do polarnog kruga. Unatoč činjenici da je nedavno jedva preživio teške komplikacije covida, nije odustao od svog sna. Za naš portal pisao je dnevnik s tog putovanja kojeg objavljujemo u nekoliko nastavaka. Uživajte u čitanju!

 

Trajekt nas je nakon petnaestak minuta vožnje primakao našem odredištu i bazi za sljedeća tri dana. Smještaj na samoj obali Lysefjorda u staroj pomalo crvotočnoj, ali urednoj kući u okruženju nalik našim OPG ima, s mogućnosti kuhanja i roštiljanja i prekrasnim pogledom na most.

Smještaj ne predaleko od Stavangeras bio je ono što nam je trebalo sljedećih nekoliko dana. Crni je prionuo poslu, večera je bila melem za umorno tijelo i dušu.

Sutradan se ekipa podijelila Boris i Mihovil su se otišli pentrati na Praikestolen, stijenu koja viri 604 metra iznad mora, na čijem je vrhu mali plato veličine 25×25 metara s kojeg se pruža prekrasan pogled na Lysefjord.

Kako mi pentranje po stijenama i visina i nisu baš specijalnost, naročito ne ako to sve traje oko tri do četiri sata, odlučio sam ne ići u tu avanturu, jer ja sam zapravo motorista, a ne planinar. Mi ostali smo se otputili prema trećem po veličini gradu u Norveškoj, Stavangeru koji datira iz 1125 godine.

U blizini grada su sedamdesetih godina prošlog stoljeća otkrivene ogromne zalihe nafte i prirodnog plina, što je dovelo do naglog razvoja, a grad se smatra centrom naftne industrije u Norveškoj, ali i jednim od najskupljih gradova na svijetu. Ovo posljednje potvrđujem.

Put od Forsanda do Stavangera dug je pedesetak kilometara, a prolazi jednim od najdužih podmorskih tunela, ukupne dužine 20.9 kilometara, s time da se spušta na 260 metara ispod mora, a izlazi u samom centru grada.

Naravno nisam propustio priliku pogledati naftaški muzej.

Prvi puta smo se sreli s grubom stvarnosti, a to je da u trgovinama nema u prodaji alkoholnih pića. Samo u posebnim dućanima koji i ne rade cijeli dan. Kako smo nabavili kod ribara na brodu svježu ribu i škampe, za pripremu večere Crnom je trebala i boca vina.

Raspitujući se kod prolaznika o lokaciji trgovine s alkoholom nastalo je čuđenje da uopće kupujemo vino, a pogotovo kad su saznali da nam treba za kuhanje. Kad smo vidjeli konačno cijene, jasno nam je bilo zašto čuđenje, ali smo vino ipak kupili. Večera je bila sjajna. Priključili su nam se i prijatelji koji i su uspjeli dočekati popravak motora u Oslu, usput plativši astronomsku kaznu za za prebrzu vožnju.

Planiranu vožnju trajektom kroz Lysbotnfjord na Lysewegen serpentine nismo uspjeli ostvariti, jer nismo uspjeli kupiti karte za trajekt, stoga smo išli okolnim cestama oko 130 km u jednom smjeru i provezli po magli i kiši vrlo impresivne serpentine i dio kroz planinu.

Istim putem smo morali i nazad jer nas nisu htjeli uzeti na trajekt u Lysbotnu bez prethodne rezervacije, iako je bio napola prazan.

Ipak ljepota prizora oko nas razbila je neraspoloženje zbog trajekta i pravili smo se da uživamo u dvosatnoj vožnji po kiši. Sve loše pokrila je ponovo sjajna večera u organizaciji našeg Crnog.

Nakon odmora u Forsandu čekao nas je put prema Bergenu, najljepšem gradu Norveške, dobrim dijelom kroz tunele i trajektima.

Uspinjačom smo se popeli na 830 metara visoko brdo iznad grada odakle se pruža fantastičan pogled na grad i obale Sognefjorda, najdužeg i najdubljeg fjorda u Norveškoj.

Sreli smo dosta ljudi iz našeg dijela svijeta. Počistili smo suvenirnice, naoružali se magnetićima i sitnim darovima, kao svi pristojni turisti. Naš svijet u dalekoj zemlji pun je hvalospjeva o zemlji u kojoj trenutno žive. Isto ne dijele domaći koje smeta stega i kruta pravila koja su im posljednji godina nametnuta. Bez obzira na visinu plaće, teško izlaze na kraj jer su i troškovi života jako visoki. Država im uskače vaučerima za struju i grijanje, ali pod uvjetom da nemaju dugovanja prema istoj. Sve u svemu dva različita pogleda na istu stvar. Našima očito stega bolje odgovara.

Noćni sati vikendom začinjeni su znatnim brojem teško alkoholom intoksiniranih svih dobnih skupina koje po gradu skupljaju razne službe i nekuda odvoze.

Novi dan i nova cesta pred nama. Prevezli smo više od 400 kilometara do Nacionalnog parka Jotunheimen, prošli smo kroz najduži cestovni tunel na svijetu Laerdaltunel dugačak 24,5 km u kojem je na tri mjesta postavljen light show, valjda da se spriječi pospanost vozača.

U tunelu je brzina ograničena na 80 km/h i dopušteno je pretjecanje.

U nacionalnom parku smo prešli prijevoj na visini 1400 metara, na toj visini u Norveškoj nema i ni grmlja, a kamoli drveća. Samo trava, kamen, snijeg i led. Iskoristili smo priliku imalo se zabavljali na snijegu.

Trollstigen ili u prijevodu stepenice trolova, svakako je cesta koju svaki motorista na proputovanju kroz Norvešku mora posjetiti. Iako je cesta nazivno bila otvorena od kraja svibnja, zatekli smo rampu pa smo se morali vraćati dobrih 50 kilometara i pronaći obilazni put.

Dan svakako nije bio izgubljen jer smo pronašli prekrasne zahtjevne serpentine i bezbroj slapova koji se obrušavaju u dubinu s strmih planinskih vrhova, zgodnih za snimanje i slikanje.

Spustili smo se kroz prelijep krajolik u Geirangerfjord, znalci vele jedan od dva najljepša fjorda na svijetu.

Fjord koji posjećuju ogromni kruzeri s posjetiocima iz svih krajeva svijeta. Fjord je svakako veličanstven je ga okružuju planinski vrhovi pokriveni snijegom tijekom cijele godine, s kojih se u more spuštaju bezbrojni slapovi. U fjordu nema naselja osim na kraju Geiranger koji smo naravno posjetili i kupili u suvenirnici nekoliko sitnica.

Nakon propuštenog Trollstigena utjehu smo pronašli u drugoj obaveznoj cesti za motoriste Atlantic Ocean Road, cesti koja povezuje naselja Averoy i Elde, dugačka je malo više od 8 kilometara, a prolazi preko nenastanjenih otočića u otvorenom dijelu Norveškog mora koje povezuje 8 mostova od kojih je najprepoznatljiviji Storseisundset Bridge.

Dan smo završili u Kristiansundu uzaludno očekujući zalazak sunca.

Ujutro smo smo odjurili prema sjeveru i u Trondhaimu se zaustavili samo na kavu kako bi se mogli pohvaliti da smo bili.

U sljedećem nastavku: Prelazak polarnog kruga