Životna avantura bjelovarskog poduzetnika II. DIO – Na putu prema Oslu kroz proljetni snijeg i led

Željko Maletić, dipl. inž., ugledni je bjelovarski poduzetnik, bivši sportaš, a danas sportski djelatnik. Uspješno vodi tvrtku Nacional, a godinama je predsjednik Sportskog saveza grada. Otputio se krajem svibnja u avanturu života – putovanje motorom do najsjevernije točke u Europi, do polarnog kruga. Unatoč činjenici da je nedavno jedva preživio teške komplikacije covida, nije odustao od svog sna. Za naš portal pisao je dnevnik s tog putovanja kojeg objavljujemo u nekoliko nastavaka. Uživajte u čitanju!

 

Ranom zorom oko devet sati, napustili smo Kopenhagen te se uputili preko podmorskog tunela, umjetnog otoka Peberholm i predivnog mosta dugog 7,8 km prema Malmou. Na granici nas je dočekao naš čovjek u odori švedskog carinika i poželio nam nakon kraćeg razgovora, sretan put.

Malmo nam zapravo i nije bio u planu pa smo ga zaobišli, te uskoro sišli s glavne ceste vozeći se prema sjeveru kroz naselja uz obalu. Složili smo se da zastanemo u gradiću Helsinborgu koji pamtim iz vremena od prije 47 godina, kada sam s ujakom koji je u to vrijeme radio u Danskoj u Helsingoru, vikende provodio na trajektu između ta dva grada kupujući šteke cigareta u Duty Free Shopu.

Čudio sam se tada i brzini kojom su se Šveđani uspijevali dotući alkoholom dolazeći u Dansku, gdje je piće bilo znatno jeftinije.

Dočekao nas je prelijep gradić obasjan suncem koji pamtim po utvrdi u samom centru i luci koja danas potpuno drukčije i modernije izgleda. Lokalni motorista s kojim smo se upustili u razgovor uputio nas je na roštilj koji pripremaju tridesetak kilometara dalje prema sjeveru na jednom imanju.

Siti i u dobrom raspoloženju nastavili smo prema sjeveru, prema Goeteborgu gdje smo planirali prenoćiti. Kako je dnevno svijetlo bilo sve dulje, makar i uz povremenu kišu, odlučili smo produžiti dalje i smještaj pronašli na Sjevernomorskoj obali u simpatičnom ribarskom mjestu Smogen, koje očito ima pretenzije prema turizmu, mada ne znam tko se u stanju kupati u ledenoj vodi Sjevernog mora dvije stotine kilometara južno od Osla.

Dobro opskrbljeni friškim plodovima mora iz mjesne ribarnice u Smogenu, nakon nekoliko zajedničkih i pojedinačnih fotografija zajahali smo svoje motore, te krenuli dalje na sjever prema Norveškoj i 200 km udaljenom Oslu.

Na ulasku u Oslo jako se povećao broj automobila na struju, čak što više gotovo svi su bešumni i kroz kacigu ih se uopće ne čuje. Najviše je Tesla, kao nekad kod nas fićeka.

Plan da poslijepodne provedemo u Oslu, a kasnije se odvezemo stotinjak kilometara u pravcu Stavangera, nažalost nije se ostvario, jer je na samom ulazu u Oslo otkazao kardan na Mladenovom motoru.

Baš na nezgodnom mjestu, usred petlje na obilaznici. Nakon trosatnog čekanja i pregovaranja konačno je stigla šlep služba i prebacila motor u 10 km udaljeni BMW servis. Pokušaj servisera da brzo otkloni kvar, zbog nedostatka rezervnog dijela, nije uspio. Ekipa se morala podijeliti, Mladen i Darko su ostali u Oslu čekajući popravak, a mi ostali smo produžili prema jugozapadu do planinskog naselja blizu mjesta Bo. Sjajna cesta gotovo bez ikakvog prometa, kroz šumovite predjele s lijepim zavojima povukla nas je da si damo oduška i potjeramo svoje motore brže no što bi trebalo. Dočekale su nas prelijepe drvene planinske kuće prekrivene travnatim krovovima pomalo slične onima iz filmova o Hobitima samo puno veće.

Večer nam je začinio Josip zvan Crni sjajno pripravljenim plodovima mora iz Smogena.

Nastavak puta slijedeće jutro interesantnim je učinio Mihovil, inače najživahniji među nama, jutarnjim padom na makadamu. Uzaludni su bili svi pokušaji da podigne motor, unatoč svim internetskim vještinama i tehnikama, bez pomoći još dvojice jednostavno nije išlo. Roll barovi su spriječili oštećenja i put je mogao biti nastavljen.

Prva slijedeća postaja je bila drvena crkva Heddal u Notodenu, koja datira s početka 13 stoljeća. Prema legendi su je u samo pet dana izgradila petorica seljaka uz pomoć Trolova bez ijednog čavla ili metalnog klina. Prekrasna drvena crkva i danas stoji na lokalnom je groblju i još je u funkciji, jedino joj drveno krovište svake dvije godine premazuju katranom.

Dalje prema zapadu dočekao nas je planinski prijevoj na 1050 metara nadmorske visine s debelim snijegom i zamrznutim planinskim jezerima, hladnoću je pojačavao jak vjetar.

Ovdje još nisu čuli za proljeće, a kamoli za ljeto. Srećom cesta je očišćena od snijega i nema problema s vožnjom.

Kad smo se nakon par sati spustili niže pojavili su se prvi znakovi proljeća u vidu propupalog drveća, tu i tamo s nešto lišća na granama. Što smo niže priroda je sve ljepša, a sliku upotpunjuju planinska jezera s mnoštvom vodopada koji se slijevaju s oštrih stijena ispod snijegom zarobljenih planinskih vrhova.

Već prilično iscrpljeni nakon dugotrajne vožnje po hladnoći, nakon dosta prevezenih kilometara domogli smo se prvog od bezbroj fjordova koji su još pred nama.

U sljedećem nastavku: Vožnja jednim od najdužih podmorskih tunela dužine 20.9 kilometara, 260 metara ispod mora