Moslavački Uskrs uz vezivanje zvona, crkveno pranje, pisance i obitelj

Uoči Uskrsa prisjećamo se prekrasnih običaja vezanih uz taj blagdan koji se od pamtivijeka prakticiraju u Moslavini, a o kojima nam je prije dvije godine, na početku pandemije, ispričala spisateljica Nada Trgovac, porijeklom iz moslavačkog sela Donja Petrička. Tada objavljen tekst prenosimo u nastavku.

 

Dok u godini pandemije koja je paralizirala svijet na vrata kuca najveći kršćanski blagdan, mnogi ljudi preispituju svoje postupke, stavove, životne vrijednosti. Mnogi od nas spoznaju kako stvari koje su nam do jučer bila važne zapravo i nisu toliko važne, okrećemo se obiteljima, istražujemo korijene i sve više cijenimo ono što su nam u baštinjenje ostavili preci. Za mnoge će, nakon dugo vremena, ovo opet biti tradicionalan Uskrs. Posvetit ćemo mu pozornost kakvu su mu nekada posvećivali naši stari. A koliko im je bio važan i svet, svjedoče običaji iz svih dijelova Hrvatske koje je nemoguće odjednom nabrojati. Stoga ćemo se ovoga puta koncentrirati na Moslavinu i njezino štovanje Uskrsa. Ondje su pripreme za najveći kršćanski blagdan počinjale na Čistu srijedu ili Pepelnicu, otkriva nam spisateljica Nada Trgovac, koja je brojne moslavačke običaje i vjerovanja opisala u svojim pričama.

-Velika ili Čista srijeda postom je označavala početak korizme, odnosno 40-dnevne pripreme za Uskrs, kojom se vjernici spominju Isusovog 40-dnevnog posta u pustinji. Korizma je završavala na Veliki petak, također postom, a u spomenutih 40 dana nisu se računale nedjelje – otkriva gđa Nada. Dodaje kako u korizmi nisu bila dozvoljena slavlja, poput svatova ili seoskih zabava. Petkom se nije jelo meso.

-Općenito se za vrijeme korizme blagovalo skromnije, a nije bilo nekog strogo određenog odricanja, kao danas, što je, rekla bih, pomalo postalo i pomodarstvo – kaže naša sugovornica.

Vrhunac priprema za Uskrs označavala je Cvjetnica, nedjelja uoči blagdana, kada su stari Moslavci u crkvu na blagoslov nosili rascvale grančice i cvijeće koje su kasnije čuvali jer se vjerovalo da štite ukućane od nevremena i drugih nedaća. U Velikom tjednu je pak počelo veliko čišćenje kuća i dvorišta za Uskrs. Radilo se i u polju.

-Vjerovalo se da povrće posijano tijekom Velikog tjedna bolje raste pa su se domaćice laćale i tog posla. Ali, samo do Velikog četvrtka, kada su stajali svi poslovi na zemlji. Posebno je bilo zabranjeno kopati na Veliki petak, s obzirom da je Isusov križ bio zaboden u zemlju. Nije se smjelo raditi ni sa drvetom i željezom te drugim metalima jer je Isus na drveni križ bio prikovan čavlima – tumači Nada.

Uz Veliki četvrtak u Moslavini se veže i običaj vezivanja crkvenih zvona. Činilo se to u svim crkvama nakon podnevne molitve. Zvona su mirovala sve do bdijenja na Veliku subotu. Umjesto zvona, ta dva dana vjernike su u velikim crkvama na molitvu pozivale tzv. škrebetaljke.

-U nekim moslavačkim mjestima u crkvu bi na Veliki četvrtak dolazili seoski odbornici kojima bi svećenik prao noge, u spomen na posljednju večeru, kada je Isus isto učinio svojim učenicima – kaže Nada.

 

Na Veliki petak u Moslavini je vladao strogi post. Domaćice su mijesile beskvasne pogače koje su u tzv. Bijeloj Moslavini, sjevernijem dijelu regije, nazivali prostačama. Prostača je, kako joj i naziv kaže, bila prosta, mijesila se samo od brana, soli i vode.

-Jelo se samo jednom na dan, a naši su stari vjerovali da se na Veliki petak mora piti vino kako bi se izbjeglo žeđanje ostatak godine. Vino je, naravno, simboliziralo Isusovu krv – tumači Nada.

Na Veliki petak su se bojala jaja, čemu su se najviše veselila djeca. Uskršnje jaje u Moslavini se zove pisanec, a najčešće se kuhalo u ljusci luka ili hrastovoj kori koja je davala lijepu crvenu boju. Ukrašavala su se voskom ili strugala šilom i nožićem, a za sjaj su se premazivala domaćom slaninom.

-Iz poštovanja prema Isusovoj žrtvi, stari Moslavci su na Veliki petak zastirali prozore i ogledala tamnom tkaninom. Govorilo se tiho, gotovo šapatom, i molilo se u otežanim položajima, primjerice, na koljenima, u spomen na Isusovu muku – kaže naša sugovornica.

Na Veliku subotu obavljale su se posljednje pripreme za Uskrs, a obavezno se išlo na večernje bdijenje u crkvu. Iako se hrana za uskrsni stol u pravilu u crkvi blagoslivljala na sam Uskrs, obitelji iz udaljenijih mjesta svoje su košare s jajima, šunkom i kolačima donosile u crkvu već u subotu, kako bi na uskrsno jutro mogle blagovati posvećenu hranu. Na Veliku subotu navečer obavljao se i običaj odvezivanja crkvenih zvona.

-Na sam Uskrs, ali i na Uskrsni ponedjeljak, išlo se ponovno u crkvu, a dan se provodio u krugu obitelji, najbližih susjeda i rodbine. Djeca su s radošću razmjenjivala pisance. Tada nije bilo čokoladnih zečeva, pilića i sličnih slatkiša koja danas za mnogu djecu predstavljaju Uskrs. Osim pisanaca, nekad su se djeca silno radovala čestitkama koje su stizale poštom. Bile su jako lijepe, šarene i živopisne. To je bilo vrijeme kada većina djece nije imala slikovnice pa su im te čestitke, na kojima su uglavnom bile umiljate domaće životinjice, poput janjića, patkica, pilića i zečića, bile velika dragocjenost – kaže naša sugovornica, koja vjeruje kako će mnogi, koji su proteklih godina možda i zaboravili na pravi smisao Uskrsa, ove godine ipak malo zastati i vratiti se korijenima.

-U ovo teško i mučno vrijeme u kojem ove godine dočekujemo Uskrs, dobro je što ćemo ga biti primorani proslaviti na malo tradicionalniji način, okrenuti obitelji i bližnjima. Bez nepotrebnog „šopingiranja“, a više u duhu prave vrijednosti koju Uskrs predstavlja – zaključuje naša sugovornica.