S. Parapatić: Diskriminacija prema Romima i dalje je tu, osjetila sam je na vlastitoj koži

BJELOVAR – Svjetski dan Roma tradicionalno se obilježava svakog 8. travnja još od 1971. godine, kad je u Londonu napravljen prvi kongres Roma pri čemu je odabrana himna Đelem, Đelem i zastava te usvojen naziv Rom koji na romskom jeziku znači čovjek, priča nam administrativna službenica Udruge Roma Grada Bjelovara Suzana Parapatić. Pojašnjava kako plava i zelena boja zastave predstavljaju nebo i travu, a crveni kotač put jer su Romi bili nomadski narod.

– Nažalost, povijest se ponovno ponavlja i opet odlazimo negdje trbuhom za kruhom – ističe. Naime, u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji sve je manje Roma koji zbog hrvatskih cijena i standarda odlaze u druge europske zemlje poput Njemačke i Irske, navodi Parapatić. Ima i dosta povratnika iz Italije, no broj im se svejedno smanjuje. Svjetski dan Roma Udruga će proslaviti nekoliko dana kasnije, 11. i 12. travnja u Zagrebu zajedno sa Savezom Roma Kalisara kao organizatorom, svim udrugama članicama tog saveza te sa saborskim zastupnikom Veljkom Kajtazijem koji će cijeli događaj sponzorirati. Inače, Udruga Roma Grada Bjelovara trenutno broji 120 članova, a u svom se radu trude potaknuti Rome na obrazovanje.

– Ima ih u srednjim školama poput ekonomske i medicinske, ali i na fakultetima – naglašava. Nažalost, još je uvijek prisutna diskriminacija te predrasude prema Romima, što je jedan od glavnih razloga zbog kojeg se neki od njih na popisima stanovništva odbijaju izjasniti kao Romi.

– Čim se netko izjasni kao Rom, već vas gledaju drugim očima. To vam govorim iz vlastitog iskustva. Meni je žao što je to tako u 2022. godini – ističe Parapatić koja ima i previše primjera diskriminacije u svom okruženju.

– Primjerice, jedan je susjed nazvao mog muža da mu nešto provjeri i mislio je da ga moj suprug neće čuti dok je nekom prijatelju sa strane rekao “Čekaj, sad će cigo to provjeriti”. Ima još puno predrasuda. Znam osobno ljude koji su ovdje živjeli, odnosno djecu koja su sad već odrasli ljudi, oni se nisu mogli integrirati. Išli su normalno u školu jer u Bjelovaru nema segregiranih naselja, ali u školi nisu imali prijatelja, uvijek su ih podrugljivo gledali. Oni sada žive u Njemačkoj, završili su školu i rade, imaju normalan društveni život i tamo ih nitko ne gleda drugačije. Mislim da je i to jedan od razloga zbog kojeg Romi odlaze – napominje naša sugovornica. Ističe kako situaciju ne bi mogla nazvati ekstremno lošom, ali pronalazak posla Romima je zasigurno teži.

– Moja sestra se zaposlila na Hrvatskim željeznicama kao čistačica. Ljudi su sa čuđenjem pričali kako je ona dobila taj posao kao Romkinja, da je to naš tata koji je predsjednik Udruge Roma Grada Bjelovara i predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine Grada Bjelovara potegao veze, pa kako se mogla tamo zaposliti, a to je što je. Sreća u nesreći je bila to što su bili ljudi iz Zagreba na razgovoru za posao i tako je dobila taj posao jer je ispunjavala sve uvjete – prisjeća se. Kako se protiv toga boriti, ne zna. Smatra da je situacija kakva je jer nitko ne polazi od sebe.

– Ja na primjer uvijek pomislim kako bi bilo meni da mi netko nešto tako napravi, ne bih se sigurno osjećala dobro. Imam i djecu i znam kako bi mi bilo kad bi mi dijete došlo iz škole u suzama i reklo znaš mama, onaj dječak me udario ili rekao ružnu riječ i zbog toga sam se posramio i osjećao loše. Nažalost ljudi više ne razmišljaju jedni o drugima – naglašava. Zbog toga ima poruku nad kojom bi se svi trebali zamisliti.

– Htjela bih da svi ljudi više vode brigu jedni o drugima. Mislim da ćemo tako svi biti sretniji i zadovoljniji – zaključuje.