Žrtve šute i trpe, a okolina gleda i osuđuje

Nacionalni je dan borbe protiv nasilja nad ženama i pravo vrijeme na to da se podsjeti da se nasilje nad ženama zbiva u svim društvenim slojevima, da nasilje ne prestaje i da ako je netko udario jednom vjerojatno će to i ponoviti i da ono može pogoditi sve žene bez obzira na socijalni status, obrazovanje, dob. Statistika pokazuje da jedna žena nasilje trpi svakih 15 minuta, a većina slučajeva i dalje ostaje neprijavljena, skrivena jer su žrtve prečesto obeshrabrene i odvraćane od toga da ga prijave. Možda ne izravno, ali s blagim kaznama počiniteljima i dugotrajnim postupcima se šalje upravo takva poruka.

-Ako se nasilje u obitelji u pravosudnom sustavu rješava nakon 24 mjeseca o kojoj hitnosti govorimo? O kojoj hitnosti govorimo – upozorava Mirjana Bilopavlović iz pakračke udruge Delfin.

Ne pomaže ni što se na nasilje još uvijek gleda kao na privatnu stvar koja treba ostati unutar četiri zida. No, iako smo kao društvo skloni zatvarati i oči i uši, spremno upiremo prstom i to uglavnom u žrtve. Često se u komentarima navodi da su si same krive jer imaju jezičinu, jer nisu dovoljno dobre supruge i majke. Takvi komentari pokazuju samo jedno.

-Takvi komentari pokazuju neznanje i nerazumijevanje prije svega, a onda i neke uvriježene predrasude i nedostatak edukacije. No, bilo tko tko malo dublje razmisli o tome ne može više dati takav komentar – objašnjava Iva Čatipović iz udruge SOS Rijeka koja kao i Delfin ima suradnju s bjelovarskim Irisom.

Čak i kada se žrtve odvaže otići, a u prosjeku prije toga nasilje trpe sedam godina, opet nailaze na osudu okoline – dijela zato što su otišle, a dijela zbog toga što to nisu napravile i ranije. I to je nepravedno, ističe Desa Kolesarić iz udruge SOS Virovitica.

-Ljudi moji, pa nije samo tako izaći iz života koji ste do sada vodili, nije samo tako zaboraviti neke lijepe trenutke, nije samo tako djecu premjestiti, nije samo tako lako otići. Najviše me ljuti kada netko kaže “a tko joj je kriv, zašto trpi”. Stavimo se u njene cipele jer i mi bi se dosta dugo premišljali – ističe Kolesarić.

U tim se cipelama ostaje zbog djece, ekonomske ovisnosti, samookrivljavanja, straha, srama, nepovjerenja, osude okoline. I tako, s malim brojem prijavljivanih slučajeva je bjelovarska Sigurna kuća godinama puna, a samo u prvih osam mjeseci je u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji prijavljen 151 prekršaj nasilja u obitelji i dvadeset kaznenih djela. Jedna je žena ubijena. Ubio ju je njezin partner.