Kako je zauzeta vojarna Polom i spašen Daruvar

Za potrebe dokumentarnog serijala o prvim oslobodilačkim akcijama hrvatske policije i vojske u formiranju na prostoru zapadne Slavonije, snimili smo i zapovjednike postrojbi koje su sudjelovale u oslobođenju vojarne Polom kod Daruvara.

Prenosimo dijelove intervjua s Hamdijom Mašinovićem, jednim od zapovjednika Omega, bjelovarskih specijalaca i Nikolom Ivkancem, koji je bio zadužen za obranu Daruvara.

HAMDIJA MAŠINOVIĆ: 16. rujna u Daruvaru oni su počeli nekakav napad na grad. Branitelji, policajci, dragovoljci, ne znam koji sve pripadnici jer tad nije bilo, težište je bilo na policiji. Policija, kolege iz Garešnice i drugih policijskih postaja, Kutine, bili su tamo na tom prostoru i pokušali su, naravno, ući u vojarnu, međutim pružen je znatan otpor, došlo je do gubitaka od strane naših i onda su zvali Specijalnu da se uključi. Mi smo se, naravno, vrlo brzo ekipirali i oko 11 sati smo već bili u Daruvaru, dobili određene informacije o čemu se radi i počeli smo naša borbena djelovanja sa našim bitnicom i ostale snage, glavnina jedinice je upućena baš prema vojarni da pokušamo ući u vojarnu, što smo mi tijekom tih cjelodnevnih borbi uspjeli doći na ulaz sam u vojarnu. Međutim, došlo je do zapovijedi, ne znam točno s koje strane, da se sve naše postrojbe povuku jer će se djelovati u tom prostoru sa nekim moćnim oružjem, što je za nas tada bilo nešto nepoznato. Mi smo tako i učinili, vratili smo se u Kukavicu, međutim drugi dan u jutarnjim satima mi smo se vratili u Daruvar i u vojarnu smo ušli bez ikakvog otpora. Vojarna je bila napuštena. Zatekli smo tamo, ja bar, neki mrtav je ležao, nisu uspjeli valjda izvući ove svoje ranjene i koji su preminuli, poginule, tako da nismo imali otpora, a u 10 sati smo već, vrlo brzo smo mi tu tehniku borbenu evakuirali, maknuli i nastojali smo da što prije naputimo to područje jer oko 10 sati je već bombardirano cijelo to područje gore od strane JNA.

NIKOLA IVKANEC: Dakle, kasarna (u prvom naletu, op.a.) nije zauzeta, naša prosudba je bila da ćemo morati iznova, odmah, dok se još nisu pribrali, novim snagama krenuti u napad. Taj napad je izveden tako odlučno, tako silovito, iznova, od strane Specijalne jedinice policije bjelovarske, Trogrlić sa svojom postrojbom, Radić, specijalci iz Koprivnice, temeljna policija daruvarska, ZNG Daruvar koji je predgrađe Daruvara posjeo, nije direktno sudjelovao. I onda se desilo, kao što se dešava u ratu, da smo uspjeli u magli, u nejasnoj situaciji, slučajno zarobiti jednog albanskog ročnog vojnika kojem nije bilo jasno što se događa pa je krenuo od glavnog ulaza u maglu. I kao guska u magli, uspjeli smo ga živog zarobiti pa nam je rekao situaciju. Ja sam tada već došao u Štab sa Jezerčićem u Daruvar i taj je vojnik nama rekao što se dogodilo. Marić se izvukao, oni su osiguranje, ali pucaju i ne daju k sebi. No, bilo nam je jasno da jedna desetina ročnih vojnika, inače u strahu, magla, da će mi njih brzo savladati. Nije bilo potrebe nekakve sile, mi smo tog vojnika poslali natrag svojima – idi im reci da im se neće ništa dogoditi, da se predaju i da im garantiramo sigurnost. On je njih uvjerio, kao Alabanac Albance, a njih je bilo osam Albanaca i svega dva Srbina, ne znam zašto je ta dva srpska vojnika ostavio Marić kao osiguranje, i svi su se oni predali. Smjestili smo ih kao ročne vojnike, kao zarobljenike, zamislite, u Termal, u hotel, javili njihovim obiteljima i uputili ih kući. A onda smo ušli u vojarnu. U vojarnu koja je bila puna kao košnica meda, i počelo je izvlačenje naoružanja i svega zatečenog. Oko 20 tisuća tona oružja, streljiva i svega ostalog. No, kasarna je bila i minirana. Nije se mnogo promišljalo o posljedicama, provaljivali smo u skladišta i skidali smo mine. Ali, što se desilo… Njihovi mineri koji su postavili te mine u onoj panici proboja, nisu u noćnim uvjetima uspjeli, vjerojatno iz straha da ne dignu u zrak to naoružanje i streljivo jer ne bi se stigli dovoljno odmaknuti da ne stradaju osobno od toga. Tako da smo mi to zatekli nedirnuto. No, u početku je to bilo jedno stihijsko, nekontrolirano izvlačenje svega i svačega jer smo se bojali avijacije. Zaista, već u dopodnevnim satima 17. rujna, mi smo 17. 9. ujutro ušli u vojarnu, došao je avion i raketirao je jedan nadzemni objekt, skladište, koje je digao u zrak iz temelja, da nije ostalo ništa. To je bilo kao da atomska bomba da eksplodira, takva gljiva je bila od te eksplozije. Više nije bilo dileme, iz Zagreba su istu noć, 17. na 18., već došli šleperi i u noćnim uvjetima praznili ta skladišta i to je sve voženo u Zagreb za potrebe hrvatske vojske. A mi u Daruvaru smo se naoružali toliko da smo kasnije mogli formirati oklopnu grupu ‘maljutkaša’, borbenih oklopnih vozila jer to smo u kasarni zatekli. Artiljerijsku grupu, dvije Nora haubice, minobacače 120 mm, formirali smo protuzračnu obranu sa sjedištem u Policijskoj postaji koja je kasnije branila nebo nad Daruvarom. Četiri su oborena aviona nad Daruvarom od te postrojbe i to je priznato. Kasnije je formiran 24. mješoviti artiljerijski divizijom Hrvatske vojske, u potpunosti je naoružan Zbog narodne garde 52. samostalni bataljon. Evo, to je stanje što se tiče vojarne.