ŽIVOT S BIJELIM ŠTAPOM Marina s učenicima podijelila svoju životnu mudrost

GAREŠNICA – Nedavno je obilježen Međunarodni dan bijelog štapa, dan koji je rezerviran za podizanje svijesti o slijepim i slabovidnim osobama te problemima s kojima se kroz život susreću. Kako izgleda prosječan dan slijepe osobe, kakva pomagala koristi i na koji način mi kao pojedinci, a onda i kao društvo, možemo učiniti dobru stvar za slijepu ili slabovidnu osobu? Kako uopće izgleda život slijepe osobe? Ova pitanja odvela su nas u Poreč do Marine Radošić. Iako je slijepa, Marinu to je ne ograničava u ispunjavanju vlastitih ambicija i strasti.  Ova Porečanka diplomirana je odgojiteljica i shiatsu terapeut, uz to se bavi glazbom i sportom te mnogim drugim aktivnostima uključujući i pečenje kolača. Dio toga imali su prilike doznati učenici 1. b razreda OŠ Garešnica, i to u organizaciji njihove učiteljice Andreje Kovač.

Riječ je o Etwinning projektu  ‘Dan bijelog štapa’ čija je nit vodilja empatija.

Znatiželjni školarci

Projekt je rezultirao video predavanjem Marine Radošić kako bi se senzibiliziralo djecu na probleme onih koji su na neki način drugačiji.

-To nije bilo klasično predavanje već više razgovor, Marina je imala uključenu kameru da je djeca mogu vidjeti, a uspjela im je predočiti koliko digitalna tehnologija napreduje, najviše u smislu asistivne tehnologije – otkriva nam učiteljica Kovač.

Djeca su tako imala priliku vidjeti detalje vezane uz Marinino računalo, doznati gdje ono prilikom pisanja daje povratan zvučni signal, pokazala im je i pustila zvučnu knjigu budući da voli čitati, što je ujedno bila i motivacija za čitanjem samoj djeci.

-Vrlo direktno su joj postavljali pitanja, dotakli su se i pasa vodiča, ispitivali na koji način funkcionira njeno kretanje. Budući da su u pozadini uočili klavijature, Marina je i zasvirala, na što su joj oni za uzvrat poklonili jednu od pjesama koje su tek naučili. Ukratko, bilo je to odlično iskustvo – kaže zadovoljno učiteljica Andreja.

A zadovoljna je bila i Marina koja je s djecom bila vrlo otvorena.

-Da je sljepoća jednostavna i lagana, nije. Vrlo je zahtjevna i komplicirana okolnost, ali to ne znači da je s tim život gotov ili nemoguć. Jer bez obzira na ograničenja u života, svatko od nas uvijek ima pravo na izbor. U ovom slučaju riječ je o izboru stava, a moj stav je pozitivan – kaže Marina rezolutno, dodajući kako je jedna od najčešćih predrasuda s kojima se susreće stav da slijepa osoba ne može apsolutno ništa, da je nesposobna.

-Ono što me najviše iritira su situacije gdje se u nekom društvu mene ništa konkretno ne pita već se propituje u trećem licu. Npr., ‘može li ona to, kako će to ona itd.’, umjesto da se meni direktno postavi pitanje. Jer, sa mnom se može normalno razgovarati. Moje oči ne funkcioniraju, ali sve ostalo je u redu – zaključuje Marina.

Odlučna i strastvena kakva jest, Marina se nedavno odlučila i na jedan od najvećih životnih pothvata, a to je hodočašće Camino gdje je i upoznala učiteljicu Andreju.

Život je hod

-Kao osoba koja ne vidi krenula sam na put s potpuno nepoznatim ljudima, u potpuno nepoznatom smjeru, u potpuno nepoznato iskustvo – kaže Marina kroz smijeh. Ono što je bilo ključno za taj prilično naporan put bilo je moje veliko povjerenje u sebe, u druge, u okolnosti. Uspjela sam se riješiti straha, a to je većini nas teško. No, straha se treba kloniti jer on nas u životu često paralizira. Naravno da ponekad može biti i koristan, no uglavnom je kontraproduktivan. Tako da je Camino za mene bio cjeloživotno iskustvo, neusporedivo s bilo čime drugime. Zapravo rekla bih da je Camino alegorija života. Alegorija zato jer je riječ o hodu, a kako se naši životi svode na hod, jako je važno kakav nam je korak i kako koračamo kroz život. Jer na kraju krajeva, nismo sami, svi smo u svemu zajedno. I zato  je moja poruka svima – pružimo si ruku – poručuje Marina.