BAKA MARGITA Pčelari duže od šest desetljeća, a njezin život priča je o ljubavi

BEREK – Otkako je kao 14-godišnja djevojčica u staru, posuđenu pletenu košnicu uhvatila prvi roj pčela, Margita Novaković ne odvaja se od tih svojih malenih prijateljica, kako im sama tepa. Danas joj je 77 godina i već neko vrijeme ponosno nosi titulu najstarije hrvatske pčelarke. Unatoč poznoj dobi, i danas jako dobro pamti svaki detalj vezan uz svoj prvi susret s pčelama.

-Toga sam dana s drugom djecom iz škole radila na pošumljavanju. Dok smo se vraćali iz šume, u blizini jednog zadružnog voćnjaka ugledali smo roj pčela. Požurila sam do našeg učitelja koji se bavio pčelarstvom i posudila od njega staru pletaru u koju sam uhvatila pčele i odnijela ih kući – prisjeća se baka Margita. Nakon toga je broj njezinih košnica polako rastao, a dio je kao miraz donijela nakon udaje u kuću dom svog supruga. Neke od tih starih pletara i danas stoje u pčelinjaku, a med iz njih bolji je, kaže, od bilo kojeg drugog.

Svaki dan u pčelinjaku

Zdravlje je danas više ne služi najbolje pa već neko vrijeme većinu posla u pčelinjaku u njezinom Oštrom Zidu, selu na pola puta između Bjelovara i Garešnice, obavljaju Ankica i Ivica Sudar, dragi prijatelji kojima je prepustila brigu oko pčela i otkrila mnoge tajne pčelarskog zanata. No, i sama baka Margita i dalje svaki dan svraća u pčelinjak i pomogne kad je potrebno.

-Ne mogu ja sam tako dići ruke od tog posla. Pomažem kad se pčele roje, kod vrcanja meda i sličnih poslova. Ne mogu zamisliti da mi prođe dan, a da ne odem do svojih pčelica. One su Božji dar i čudo, a svaka košnica je poput velike tvornice. Znala sam od ljudi koji ne razumiju taj posao čuti kako kažu da se samo ljenčine bave pčelarstvom. No, to nije ni blizu istini – priča nam. Iako djecu obožava, svoje nije imala. Možda su joj baš zato, kaže, pčele toliko prirasle srcu, kao da su joj djeca.

-Da nema pčela ne bi bilo ni svijeta i moramo im biti zahvalni za sve što čine za nas. Zato nema dana da ja s njima ne popričam, da im ne zahvalim. Da je vani ne znam koliko dubok snijeg, ja ću otići do košnica kako bih im čestitala Božić ili Novu godinu. One sve to osjete i vraćaju ljubav – priča naša sugovornica.

Iako je život nije mazio, pčele su joj uvijek bile utjeha.

-Pokojni suprug i ja smo uvijek puno radili. Imali smo poljoprivredu, no od zemlje se nekad teško živjelo pa nam je novac zarađen od meda uvijek dobro došao. U vrijeme moje mladosti nije bilo tako puno pčelara pa je med bio tražena roba. Pakirala bih ga u kantice od nekoliko litara i nosila na prodaju u Zagreb – prisjeća se najstarija hrvatska pčelarica.

Raj na zemlji

Već tada su, kaže, kupci znali cijeniti kvalitetu njezina proizvoda za koji se u međuvremenu pročulo nadaleko. Tijekom svih ovih godina slala ga je na sve strane svijeta, i odasvud dobivala samo pozitivne povratne informacije.

-Na tržnici u Garešnici svojedobno sam se upoznala s jednim našim čovjekom koji je bavio pčelarstvom u Americi. Već na prvi pogled shvatio je da imam dobar med pa me odlučio obići kod kuće, da vidi gdje nastaje. Kad je došao u Oštri Zid, oduševio se. Kazao je kako nije nikakvo čudo što moje pčele proizvode takav med kad su okružene čistom, netaknutom prirodom. Kazao je kako je ovo raj na zemlji – priča baka Margita. A ona je, dodaje, to znala odavno. Svoj Oštri Zid, kaže, ne bi mijenjala li za što na svijetu. Ondje je rođena, tamo pronašla ljubav, provela u njemu čitav život.

-Ja sam žena sa sela, poljoprivrednica, i svima to s ponosom pričam. Cijeli sam život provela u prirodi, na zemlji od koje sve počinje, iz koje sve raste. Ljudi to često ne cijene, nisu svjesni da selo i seljaci sve hrane. Isto vrijedi i za pčele i zato me boli srce kad čujem da ih je na svijetu. A ako njih nestane, nestat će i svega drugog na svijetu – zaključuje naša sugovornica.