Zinaida Biro ponosna je Ukrajinka u čijoj se obitelji stoljećima priča – ruski!

U Bjelovarsko-bilogorskoj županiji mogu se naći pripadnici gotovo svih ustavom priznatih manjina. Ipak, svaka od tih manjina nema svoju udrugu ili drugi oblik organiziranog druženja, a jedan takav primjer su i Ukrajinci. Danas na području Bjelovarsko-bilogorske županije živi stotinjak Ukrajinaca, ali oni su uglavnom došli u zadnjih nekoliko godina, zbog rata Ukrajini. No, ona koja živi tu već gotovo tri desetljeća je Zinaida Biro. Ona Hrvatsku, odnosno bjelovarski kraj zove svojim domom već dugi niz godina, a glavni razlog tome je, kako nam sama kaže – ljubav.

-Kad sam studirala, došli smo u Hrvatsku preko student servisa u Varaždinu. Naime, voditelj tog student servisa završio je sveučilište u Kijevu, pa je imao ukrajinskih prijatelja. Taman se SSSR u to doba otvorio prema van, oni su se čuli, a nas četvero je došlo za vrijeme ljetnih praznika u Hrvatsku, kako bismo radili i upoznali zemlju. Posao je bio blizak struci, jer smo mi studirali elektrotehniku u Kijevu. Bilo je to 1990. godine. Ostali smo mjesec dana, preko tjedna radili, preko vikenda išli na izlete u Rijeku, pa na planine iza Karlovca. Moj današnji suprug u to je doba došao u Varaždin nekim poslom, tamo sam se upoznali i počeli se družiti – kaže Biro i dodaje da su se suprug i ona 1994. oženili i smjestili u okolici Bjelovara.

Od tada do danas, kaže, trudila se zadržati sve ono što je u svom ukrajinskom životu usvojila. Ono što je definitivno očuvala, priča nam, je jezik. Iako, to je specifična priča, jer i Ukrajina je posebna zemlja – sastavljena od toliko zemlja i toliko jezika. Tako Biro priča ruski jer to je jezik njezine obitelji.

– Ukrajina je velika zemlja, stvorena je od različitih zemalja, koje su dodavane unutar granica zemlje, pa izmještane izvan granica. Ukrajinski jezik nije dominantan u cijeloj zemlji. Istočni dio do Kijeva priča na ruskom, oko Lavova se priča ukrajinski, a prigranične zemlje pričaju neki drugačiji ukrajinski, pomiješan s poljskim i mađarskim. Moji doma, jezik mojih predaka je ruski. Ukrajinski kao takav bio je prisutan – pojašnjava situaciju Biro, iako napominje kako ju srce boli kada vidi da se danas ruski jezik u Ukrajini gasi zbog ratne situacije. Nije joj to, priznaje, jednostavno, jer ona svoju zemlju oduvijek smatra dvojezičnom.

Iako je iz manjeg gradića iz kijevske okolice, tamo je uglavnom noćila, dok je veći dio svog budnog života provela u Kijevu gdje je mogla pohađati jednu od 10 škola – dvije na ruskom i osam na ukrajinskom jeziku. Do rata, barem što se jezika tiče, situacija je bila vrlo mirna i svi su smatrali da je logično da je Ukrajina dvojezična zemlja, jer je prevelika za samo jedan jezik.

– Moj osobni stav je da se ta tradicija trebala sačuvati. Jasno mi je što rat znači, ali potpuno brisanje ruskog jezika zapravo je pokušaj brisanja tradicija koje postoje dugi niz generacija. Iako, ja dugo nisam tamo bila, pa ne znam kako sada točno sve izgleda – pojašnjava nam.

– Ja znam ukrajinski i odlično ga poznajem, ali mi kod kuće pričamo ruski, jer to je moj materinji jezik. Neću se nikad odreći niti jednog svog jezika. Moj djed je umro u 2. svjetskom ratu, ali imam njegovo zadnje pismo koje je poslao s bojišta i na čistom ruskom je. To je moja tradicija i ja ću to čuvati. Nema to veze s ratom, već s obiteljskim odgojem – priča nam kompliciranu priču o nasljeđu jezika. No, upravo dobro predznanje slavenskih jezika omogućilo joj je da nauči hrvatski brzo.

– Budući da sam znala dva slavenska jezika, ukrajinski i ruski, a djelomično i poljski, dosta sam jednostavno svladala hrvatski. Svi imamo neke sličnosti što se gramatike tiče, kompliciranija je od engleske, ali je podjednako komplicirana. Trebalo mi je vrijeme da pohvatam, ali kad sam vidjela nešto slično, onda sam shvatila. Kad sam tek počela učiti jezik, jedna susjeda je bila kod mene, učila me kuhati hrvatsko jelo i pitala me jesam “metnula” peršin. To kod nas znači, u sportskom smislu – baciti. Ali postoji neka sličnost i tako sam povezivala – priča nam s entuzijazmom. Njezina tročlana obitelj koju čine ona, njezin suprug i njezina majka živi u katoličko-pravoslavnom duhu.

– Prakticiramo sve običaje. No, postoje male razlike, na primjer, koje kolače mi Ukrajinci pravimo za Uskrs, pa za Božić. Kod nas se za Uskrs pravi samo jedna vrsta kolača od dizanog tijesta. To se isključivo radi za Uskrs i mi smo i ove godine pripremili. Mi smo u prednosti, imamo dvije svetkovine, a svaki blagdan obilježavamo u tom duhu. Svatko je donio neke svoje tradicije – pojašnjava Biro i dodaje kako su zajedničkom sinergijom osmislili i neka nova, ukrajinsko-hrvatska jela.

Najvažnije joj je, iako obožava život u Hrvatskoj, očuvati ono što ona je, a to je Ukrajinka u čijoj se obitelj stoljećima priča ruski i čuvaju ukrajinske tradicije.

– Smatram da treba sačuvati raznolikost i bogatstvo koje svijet ima i ne treba težiti tome da svijet ima jednu kulturu, da svi razmišljamo isto. Permakultura ima za cilj sačuvati povezanost osobe sa svojim zavičajem, prirodom, običajima, zemljom – iz koje smo svi nastali i u koju ćemo svi otići. Mislim da bi svijet tome trebao više težiti – zaključuje u pozitivnom duhu naša sugovornica.