Nije grofica, ali teta Reza već duže od sedam desetljeća živi u dvorcu!

Uz dvorac grofova Janković koji se uzdiže u daruvarskom središtu vežu se mnogobrojne zanimljivosti, no posjetiteljima tamošnjeg Zavičajnog muzeja za obilazaka posebno je zanimljiv jedan, dobro poznat svim Daruvarčanima. U pomoćnim prostorijama velebnog zdanja iz 18. stoljeća već 75 godina živi Terezija Josipović. Ili, kako je njezini sugrađani od milja zovu, teta Reza.

Svojedobno je, naime, u dvorcu djelovala osnovna škola u kojoj je ova, danas 92-godišnja Daruvarčanka, radila kao podvornica i servirka.

 

 

-Taj sam posao zapravo naslijedila od majke. U Daruvar smo se doselile za vrijeme Drugog svjetskog rata iz Đulovca koji se tada zvao Miokovićevo. Pobjegle od ratnih zbivanja. Ubrzo se majka zaposlila u školi, a posao podvornice sam nastavila raditi i ja. Dobili smo na korištenje stan u dvorcu u kojem sam ostala do danas – priča nam teta Reza.

U dvorcu je, u sobi u kojoj i danas spava, rodila sina, proživjela i dobre i loše dane. Vrijedna i marljiva kakva jest, od malenog je stančića učinila dom za svoju obitelj. I danas je ondje svaka stvar na svome mjestu, sve je savršeno uredno i čisto, a unatoč poznim godinama, Terezija i danas ispred ulaza u svom dom uređuje maleni vrt.

-Zdravlje me još uvijek koliko-toliko služi, iako me godine već polako sustižu. Ali, ja moram biti u pokretu i uvijek nešto radim. Kad se umorim, sjednem da predahnem, a onda nastavljam – kaže naša sugovornica koja i danas bez problema pješice ode na drugi kraj grada na kavu i čašicu razgovora kod drage prijateljice. Veseli je i kada njoj dođu gosti, njezina gerontodomaćica, sin koji živi u Daruvaru ili pak novinari u prolazu.

 

 

I danas se rado sjeća svojih ‘školskih’ dana i vremena kad je dvorcem grofa Jankovića odjekivao zvonki dječji smijeh.

-Ja sam obožavala djecu, a i ona mene. Često bi mi učiteljice znale reći da ih pričuvam na dvorištu i to mi nikad nije bio problem. Zaigrala bih s njima graničara, zapjevala. Bilo nam je prekrasno, skupljali su se oko mene kao pilići oko kvočke. To su danas odrasli ljudi koji imaju svoju djecu, čak i unuke. Uvijek zastanu kad me sretnu na ulici, pozdrave i popričaju sa mnom. Jedan bivši đak mi je jednom oduševljeno rekao kako se sjeća dok sam mu u školi vezala cipele! – smije se teta Reza.

Bila su to, kaže, drukčija vremena. Za kraj i početak sata zvonilo se ručno, zvonom koje je stajalo ovješeno na ulazu u dvorac, a vrijeme kao da je sporije prolazilo.

-I djeca su više su slušala i poštivala starije. Mislim da je danas učiteljima i roditeljima puno teže. Osim toga, prije su se djeca više družila međusobno. Sad je sve drugačije – kaže naša sugovornica.

Ipak, kaže, normalno je da se vremena i običaji mijenjaju. U devet desetljeća svoga života Terezija Josipović u to se itekako uvjerila. Ono što je sve to vrijeme ostalo isto ‘njezin’ je dvorac koji je za većinu Daruvarčana, bez tete Reze, danas jednostavno nezamisliv.