Jesu li nastavnici u školi zbog djece ili djeca zbog nastavnika?

Nakon izjave ravnateljice jedne škole u središnjoj Hrvatskoj kako ne bi imala ništa protiv da se njezina škola uključi u program cjelodnevne škole ako se s tim slože učitelji i roditelji, na Viberu je munjevito osvanula grupa u kojoj su se okupili baš spomenuti roditelji i nastavnici. U njoj su se izjasnili protiv uključenja u eksperiment, ne libivši se usput posuti po ravnateljici drvlje i kamenje zbog naznaka drugačijeg stava.

U nekoliko drugih škola na području iste županije, na novinarske upite o ovoj temi, ravnatelji već mjesec dana pak mole da se njihove škole ne spominje u medijskim izvješćima prije donošenja konačne odluke jer se boje se da bi javno isticanje njihovog pozitivnog stava o programu moglo biti kontraproduktivno te razljutiti roditelje i nastavnike. I da bi im se moglo dogoditi isto kao gore spomenutoj kolegici.

Na žalost, medijska susretljivost nije im pomogla. U većini škola na tom području koje zadovoljavaju uvjete za uključenje u program cjelodnevne škole, radni kolektivi su se izjasnili protiv toga.

Od sredine ožujka, kada je javnosti prezentiran eksperimentalni program, dogodilo se puno toga. Dolazilo je do šumova u komunikaciji i izvlačenja stvari iz konteksta. Pritom se posebno istaknula famozna rečenica: Djeca će biti u školi do 17 sati! Ta rečenica s uskličnikom, koja je trebala ukazati na samo jednu od niza mogućnosti koju nudi novi program, potpuno opcionalnu za učenike, bila je možda i glavni pokretač nezadovoljstva i panike među roditeljima, ali i nastavnicima. Jer, ako djeca ostaju u školi do 17, onda i oni ostaju u školi do 17.

Ravnatelji škola koji pozdravljaju ovaj projekt otkrivaju kako su se neki učitelji pak uplašili dijela programa u kojem bi dio aktivnosti za učenike trebali osmisliti sami. Riječ je o nekoliko sati tjedno čiji ishod bi ovisio prvenstveno o njihovoj kreativnosti. Očekivalo bi se da će mogućnost da sami slože i svojim učenicima u potpunosti prilagode dio nastave dočekati objeručke. No, mnogi od njih su, kažu ravnatelji, na to reagirali priznanjem da nemaju ideju kako ispunili to vrijeme.

Bio je tu i čitav niz drugih primjedbi, poput onih vezanih uz satnicu nastavnika, nove predmete koji podrazumijevaju i nove obveze, nedostatak pa onda i višak nastavnog osoblja, i vrlo brzo postalo je jasno da će učitelje biti teško motivirati da se uključe u cjelodnevnu školu. Nisu upalila ni ministrova obećanja da nitko neće ostati bez posla, kao ni da neće morati ostajati u školi puno duže no što je to do sada bio slučaj. Čak ni obećanje da će imati bolje materijalne uvjete za rad i za četvrtinu veću plaću nije kod većine prevagnulo u korist podrške cjelodnevnoj školi.

U mnogim školama, čak i u onima gdje su roditelji podržali program cjelodnevne nastave, ravnatelji su išli na ruku nastavnicima te su odlučili da neće ići u novi eksperiment. Jedna od iznimaka koja, doduše, samo potvrđuje to pravilo jest Češka osnovna škole Josipa Ružičke iz Končanice kod Daruvara. Tamošnji ravnatelj Jaromir Vrabec odlučan je u namjeri da školu pokuša uključiti u cjelodnevnu nastavu, unatoč činjenici što se njegov kolektiv izjasnio protiv. Na novinarsko pitanje zbog čega inzistira na tome, odgovara kratko i jasno:

-Zašto što su nastavnici u školi zbog djece, a ne djeca zbog nastavnika.

Zvuči nestvarno, ali kad se detaljnije prouče sve primjedbe na račun cjelodnevne škole, neupućen netko mogao bi zaključiti baš suprotno.