Idu li ljubav, selo i poljoprivreda ruku pod ruku?

Popis stanovništva je pokazao da je stanovnika sve manje, a taj su depopulacijski udarac posebno osjetila sela. Stoga smo u veljači koja je (kako joj se voli tepati) mjesec ljubavi odlučili provjeriti kako po tom pitanju dišu bjelovarsko-bilogorska ruralna područja. Sve županijske neženje nismo pobrojali, ali smo provjerili koliko su se na području općina sklapali brakovi, a podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da je u općinama na području Bjelovarsko-bilogorske županije 2021. što su njihovi posljednji podaci sklopljeno 180 brakova, najviše, 27 u Rovišću, a najmanje, tek jedan u Severinu. Puno svadbenih povorki nije prošlo ni Velikom Pisanicom, u cijeloj godini njih tek sedam, a načelnik bi i sam volio da ima više bračnih parova, a manje samaca.

-Normalno da ima dosta neženja. Doduše, mi ne primjenjujemo zakon kao što je u Njemačkoj gdje samci plaćaju veći porez, pa ih se motivira da se žene, a i drugačija je ekonomska situacija. Istini za volju, mi smo domišljati, pa bi se vjerojatno na papiru svi vjenčali, a onda se razveli, pa u tom slučaju više nisu neženje – kroz šalu kaže Fredi Pali.

Bilo bi bolje kada bi više ljudi zasnivalo obitelj, ali svjestan je Pali da to nije tako jednostavno.

-Teško je očekivati da će ti “stari dečki” promijeniti način života. Ne znam koja su to poticajna sredstva da se to promijeni. Ima još jedan problem, a to je da se sve manje ljudi želi živjeti na ruralnim područjima. Mladi teže odlasku u gradove i cure se teško odlučuju doći na selo. Nažalost je to tako – zaključuje velikopisanički načelnik.

Pali, ističe, život na selu ne bi zamijenio onim gradskim, a seoski način života je puno draži i predsjednici županijske udruge seoskih žena Mariji Knežić. No, jasno joj je i zašto mladima to nije laka odluka i zbog čega u duelu grada i sela za dosta djevojaka i žena pobjedu odnosi grad.

-Postoje uvijek i mlade obitelji koje se žele vratiti na djedovinu, ali oni gledaju hoće li moći od toga živjeti i prehraniti obitelj. Mladi gledaju unaprijed i razmišljaju o tome mogu li se vratiti ili ne, a uz to se oni danas manje druže, a više komuniciraju putem Facebooka, maila. No, najvažnije je da ako ne vide na selu neku sigurnost neće doći – zaključuje Knežić.

Razloge, dakle, ne treba tražiti u tome da žene bježe od posla, motike i staje. Danas u Hrvatskoj pedeset tisuća poljoprivrednih gospodarstava nose žene što je gotovo trideset posto u odnosu na ukupan broj. I dalje je to skromno, ali je i daleko više od 13 posto koliko ih je bilo prije desetak godina. No, položaj žena na selu i dalje je nezahvalan. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić nedavno je na konferenciji “Ruralne Europljanke” tako upozorila na to da se ruralne žene i dalje suočavaju s nedovoljnom podrškom obitelji, neadekvatnom infrastrukturom, nedostupnošću edukacija i nedovoljnom sređenošću vlasničkih odnosa. Posljednje veliko istraživanje o njihovom položaju je k tome pokazalo da ih većina radi 12 sati na dan, a kod donošenja odluka one uglavnom odlučuju o meniju za ručak dok odluke o primjerice kupnji ili prodaji zemljišta, gradnji gospodarskih zgrada ili proizvodnji mahom donose muškarci. Daleko je to od seoske idile, a u priči o ljubavi, selu, neženjama ne treba zaboraviti ni to da neki i neke možda bračnog partnera odnosno partnericu ni ne traže već su svojim životom zadovoljni i njime zadovoljno prolaze sami i same.