M. Pejić: Miro je do posljednjeg daha uspješno dokazivao da je novinarstvo častan zanat

Uz suprugu Branku, sina Dubravka, snahu Manuelu i druge članove obitelji, brojni prijatelji i kolege danas su na bjelovarskom groblju Svetog Andrije na posljednji počinak ispratili Miroslava Martinića, legendu bjelovarskog novinarstva. Martinić je iznenada preminuo u četvrtak u 75. godini života.

Rođen je 1948. godine u Bjelovaru, gdje je završio i gimnaziju, te je studirao pravo u Zagrebu. Kao novinar prvo je pisao za Bjelovarski list i Radio Bjelovar, a prvi stalni posao dobio je u Večernjem listu, u kojem je bio dopisnik i urednik. Prešao je u Radničke novine, a potom u Jutarnji list. Surađivao je i s lokalnim portalima. Osim u novinarstvu, ostavio je velik trag i u enigmatici. Uime kolega i cehovskog udruženja, Hrvatskog novinarskog društva, s dragim prijateljem oprosti se poznati daruvarski novinar Mato Pejić. Uz dozvolu kolege Pejića, njegov posljednji pozdrav dragom Miri Martiniću prenosimo u potpunosti u nastavku.

Miroslav Martinić 1948.–2023.

„Mi novinari mnogo toga vidimo, ali o svemu ne pišemo. Zašto? Zato što pisana riječ djeluje šokantno ako upozorava na neku strašnu istinu koju ne možemo promijeniti ili mislimo da ne možemo. Da li je onda novinarstvo istinsko ogledalo života ili njegova uljepšana, retuširana slika?“

Tako se onomad u sjajnom filmu Novinar pisao nekrolog kolegi po struci i bratu po peru, a sve pod pomirljivom egidom „jedan manje“, i ne mogu se oteti dojmu koliko taj citat savršeno pristaje Miroslavu Martiniću, kolegi, drugu, bratu, prijatelju i suputniku u neveseloj povijesnoj zbiljnosti, u kojoj je do posljednjeg daha uspješno dokazivao da je novinarstvo častan zanat, unatoč posvemašnjem urušavanju manje više svih svetih postulata branše.

„Nije politika kurva, nego se kurve bave politikom,“ govorio je veliki Vlado Gotovac, a mali Miro Martinić svojim je životom svjedočio da ni novinarstvo nije lešinarenje, samo su se mnogi lešinari u njemu udobno smjestili. On to nikad nije mogao ni htio, pa je i to valjda razlog što nije postao velika žurnalistička zvijezda, ali je bio i ostao veličina za sve one mnogobrojne kolegice i kolege na koje je nesebično prenosio svoje golemo novinarsko znanje i iskustvo. I meni je dao puno toga. Iako ja nisam puno mlađi, kad sam naglavačke uletio u novinarstvo, u potpuno novoj, daruvarskoj, sredini, Miro je već bio etabliran i cijenjen kolega, iskusni medijski vuk, koji me je itekako imao čemu naučiti, naročito kao šef dopisništva Večernjeg lista, koje je vodio tijekom svih deset godina mojeg honorarnog dopisivanja za vodeći nacionalni dnevnik. Bilo je to zlatno doba Večernjaka, kada je naklada letjela u nebo, uglavnom zahvaljujući nenadmašnom regionalnom konceptu, koji je čitateljima otkrivao da život nije samo u Zagrebu i Bjelovaru, nego i u Velikoj Trnovitici i Kliškom Kravljaku.

Iako govoreći o Miri nitko ne propusti reći kako je bio novinar starog kova, đak tradicionalne škole i uvijek vjeran zaboravljenom žurnalističkom manirizmu, daleko od toga da je bio konzerva. Dapače, bio je potpuno otvoren za nove tehnologije i alate, od računala do kamere mobitela, prisutan na društvenim mrežama i internetskim platformama i iznimno aktivan u komunikaciji putem svih dostupnih servisa. Nije imao ni puno godina – tek 75, a to znači da je u slučaju da mu je u životnoj partiji dodijeljen još pokoji adut, mogao još dugo prebirati po svojoj prebogatoj arhivi, raznobojnim signirima označavati ključne riječi članaka i slagati ih u pripadajuće kuverte i kutije, te slati kolegama i prijateljima kojima će to nešto značiti. Meni je tako slao svaki, baš svaki novinski prilog, uključujući i one na oglasnim stranicama štampe, koji se odnosio na Daruvar, na Čehe, na strip i pivo.

I video kazete sa snimljenim emisijama Županijske panorame iz 2007., kataloge i podmetače austrijskih pivovara, i kolekcionarske pivske boce, pa čak i obiteljsku pisaću mašinu s češkom tastaturom. I iskreno se radovao svaki put kad bih mu dao do znanja kako mi puno znači to što radi i koliko cijenim tu njegovu strast.

Dakle, prihvatio je on i portale i news feedove, i vibere i whatʼs appe, te stalno bio online, ali, jednom cijepljen tiskarskom bojom, nije mogao bez opipljivih vijesti, bez novinskog papira, i bilo mu je nezamislivo da dan ne započne odlaskom do kioska i kupovanjem novina. Ne jednih, nego više njih. Te novine već dugo ne mirišu na olovo, nakon čitanja nemate crne prste i jezik i postale su bezobrazno skupe, dajući za taj novac malo ili ništa, ali Miro ih nikad nije prestao kupovati i strastveno gutati od prve do posljednje stranice.

I bilo mu je strašno žao što nove generacije novinara ne mare za cehovsko udruženje, pa je tek svaki deseti profesionalni novinar u županiji član Hrvatskog novinarskog društva. Kod njega o tom nije bilo razgovora – članstvo u strukovnoj grupaciji istovremeno je i čast i dužnost i naprosto nije postojalo ništa što bi ga moglo u to razuvjeriti. Zato je, iako već rezigniran i pomiren s nemogućnošću utjecanja na stvari, do kraja pružao potporu cehovskoj organizaciji obnašajući dužnost tajnika dvo-županijskog ogranka HND-a.

A bolno svjesni kako mediji modernog doba u kojem je jedini kriterij uspješnosti i važnosti broj klikova na članak, kojim se prodaje oglasni prostor, srljaju u glib iz kojeg će se teško iskobeljati, jer neistinitom opremom članaka varaju i čitatelje i izvore podataka a na kraju i te klijente zbog čije naklonosti izvrgavaju ruglu novinarsku hipokratovu zakletvu, u rijetkim susretima bismo nemilice opleli po crnilu i žutilu koje preteže na medijskoj sceni sipajući rafale žuči po pokvarenim glasilima, urednicima i vlasnicima.

Sami smo sebi izgledali kao ona dva čangrizava starca koji s balkona dvorane u kojoj se igra Muppet show siju otrovne strijele ironije na bića, stvari i pojave oko sebe, kao Statler i Waldorf hrvatske medijske scene u kojoj se koprcaju ostaci ostataka nekad časnog novinarskog zvanja.

Miro je na to imao pravo više od svih ostalih, uključujući i mene, ne zbog nostalgije po kojoj je sve staro bolje od novog, nego zato što se gramzivi moderni mediji ne drže pravila struke, koju su degradirali, zanemarili, zapustili i uneredili, a on ih se kao posljednji Mohikanac do kraja dosljedno držao te bio i ostao novinar s velikim N.

Putuj, prijatelju i potraži druge statlere i waldorfe s kojima ćeš s nebeskog balkona pratiti stranputice medijskih poslenika i šibati ih bičem pravednog gnjeva. Neka ti je bistro oko i pronicljiv um, a pero neka ti je oštro.