Mirela (10) je prvo dijete stradalo u ratu u Daruvaru. Bila je vesela, imala prijatelje i omiljeno igralište…

DARUVAR – Već neko vrijeme u Gradu Daruvaru na prigodan način planiraju obilježiti život i preranu smrt Mirele Ljutak, prvog djeteta stradalog u Domovinskom ratu i jednog na području Bjelovarsko-bilogorske županije. Ideja je – park u kojem se ona igrala kao malena nekako označiti i na taj joj način odati počast. Projekt je spreman, ali još nisu našli izvor financiranja.

– Projekt je napravljen i prijavili smo ga na jedan natječaj, ali nažalost, nije prošao. Mi želimo napraviti jedno dječje igralište koje će biti posvećeno Mireli Ljutak. Ružno je raditi djeci spomenike, ali mi bi htjeli dječje igralište na kojem se ona stvarno igrala, napravimo njezinim. I da na tom prostoru, na neki način, Mirela bude s nama. To ćemo realizirati, vlastitim sredstvima, najvjerojatnije – pojasnila je zamjenica daruvarskog gradonačelnika, Vanda Cegledi i dodala kako će u taj projekt krenuti uskoro, možda već ove godine.

Da je tako nešto u planu već neko vrijeme, zna i Mirelina sestra, Danijela Ljutak Jureković kojoj se ideja jako sviđa, ali joj je žao što se na realizaciju tako dugo čekalo.

– Znam da se dugo o tome priča, idejni inicijatori su Zvjezdana i Sofija Drašner, jer je Zvjezdana išla s Mirelom u razred i dugo godina potencira da se na neki način obilježi Mirelina pogibija. Nakon 30 godina bilo bi lijepo zabilježiti, da buduće generacije znaju.

Pojašnjava nam kako je Suzana Ivanković Milošević idejno osmislila taj projekt, odnosno spomen mjesto, no, da to bude lijepo i prigodno.

– To je igralište na Sajmištu, jer smo se mi tamo zbilja i igrale. Oni su to osmislili ne kao križ, spomenik ili ploču, već kao klupu koja bi bila posvećena Mireli, njezinom igranju na tom igralištu i njezinom djetinjstvu. Ja sam to imala prilike i vidjeti i sviđalo mi se to jer to nije patetika ni mramor i to mi je bilo lijepo – ističe i dodaje kako se nada da će se ipak taj projekt uskoro realizirati.

Priča nam i kako je do tog kobnog trenutka, njezino i sestrino djetinjstvo bilo veselo i ispunjeno, ali vrlo tipično. Dio života provele su u Preradovićevoj, dok se krajem 80-ih nisu s roditeljima preselile u Batinjsku Rijeku. No, u trenutku kada su nastradale, bile su kod rodbine smještene u blizini daruvarske Osnovne škole.

– Bio je ponedjeljak navečer, napad na školu. Gađali su ju jer su tamo bili smješteni hitna i sanitet. Oni su fulali tri učionice i pogodili naša dvorišta koja su bila uz školu. Poginuo je, osim Mirele, i moj tata, a ozlijeđeni smo moj prijatelj, mama i ja – priča nam ukratko tu tragičnu priču od koje se nikad, priznaje nam, neće oporaviti.

– Jako je to teško opisati, ne želim da itko ikad ima takav osjećaj, koji imam ja u životu. Ja sam imala 16 godina kad se nama to dogodilo, a Mirela 10. Sad imam 48 godina i živim bez nje gotovo duplo duže nego što sam živjela s njom. Naravno da mi fali, ali jednostavno se naučiš živjeti s tom boli. Uvijek kažu: vrijeme odradi svoje. I to je istina. A Mirela je bila jedna tipična djevojčica, vesela i nasmijana, kao bilo koje drugo dijete tih godina – priča nam sa sjetom o svojoj sestri koje će se, nada se naša sugovornica, osim njezinih najbližih, kroz spomen klupu, sjećati i brojne mlađe generacija Daruvarčana.