POLOŽAJ SEOSKIH ŽENA Rijetke koriste godišnji odmor, a nemaju bolovanja ni porodiljnog

Iza nas je Međunarodni dan žena. Osim što smo se posljednjih nekoliko dana naslušali čime su sve žene počašćene i darivane povodom svog dana, bilo je mnogo riječi i političara o tome kako su žene još uvijek podcjenjivane u mnogim pogledima u odnosu na muškarce. Ono što je vječna i nepresušna tema svakako je i položaj žena na selu. Više o ovom vrućem krumpiru zna Marija Knežić, predsjednica bjelovarsko-bilogorske udruge seoskih žena. 

-Mi kao seoske žene smo uvijek majke, bake, carice sela – ustvrdila je ponosno Knežić dodavši kako teško da je ikoja carica sela na Međunarodni dan žena mogla samo sjedati na tronu i biti pošteđena obveza u kućanstvu ili na imanju.

-Kod nas na selu nema baš slobodnog vremena tako da je teško očekivati poštedu na bilo koji dan, pa tako i na Dan žena. Moram se, kao i svakog dana, rano ustati i nahraniti svoje blago – istaknula je najuzornija seoska žena Hrvatske 2019. godine, Svetlana Bastalić iz Dinjevca kod Pitomače. Sa suprugom, njegovim roditeljima i svojih petero, kako ponosno kaže, prekrasne djece na gospodarstvu obrađuje 35 hektara zemlje, ima deset muznih krava, drži i junad i telad, svinje, ovce, kokoši i piliće. Sve to znači imati pune ruke posla. 

-Ujutro iza 5 krećemo prema svojoj štali gdje moramo nahraniti blago, počistiti im, pomusti kravice. Kad se vratimo u kuću, negdje oko 8 sati slijedi doručak i zajednička kava mene i supruga i onda svatko na svoju stranu. On većinom odlszi u polje, a ja nastavljam raditi u kući, radim s djecom, kuham, proizvodim domaće sireve – nabraja Bastalić tek dio svakodnevnih zaduženja.

Predvečer ponovno valja odraditi sve u staji, poslije toga se opet posvećuje djeci ili slobodnim aktivnostima i dan završava oko 23 sata. I nije tu Svetlana usamljena. Seoske žene rade i po 16 sati dnevno. One su i poljoprivrednice i domaćice i majke i njegovateljice i čuvarice baštine, kaže dopredsjednica Udruge uzorne hrvatske seoske žene, Dragica Vučković. Položaj je to koji nije zavidan jer radi se puno, a odmara malo.

-Stvarno je otužno da više od 50 posto seoskih žena nikad ne odlaze na godišnji odmor, dok ostali postotak žena ode tek ponekad. Isto toliko žena nije nikad otputovalo u inozemstvo, pa niti u najbližu susjednu državu. Vrlo mali postotak žena su nositeljice imanja – upozorava Vučković.

Dijelom je to i zbog patrijarhalnih obrazaca po kojima se podrazumijeva da je muškarac glava obitelji, alfa i omega, onaj koji donosi sve bitne odluke. Iako žene na selu rade na gospodarstvu od jutra do mraka, prečesto se, napominje Vučković, to na papiru ne vidi, jer nisu prijavljene zbog teškog stanja u agraru.

-Mnoge od njih ulože cijeli svoj život u taj OPG, a nikad ne ostvare bilo kakvu naknadu, kamoli mirovinu. A da ne spominjemo rizik od njenog posla koji ne podliježe pravu na invalidninu. Seoska žena diskriminirana je od samog začeća njenog djeteta jer za nju nema održavanja trudnoće, nema bolovanja niti porodiljnog – zaključila je Vučković naglasivši kako im uz to iz niza razloga nedostaje samopouzdanja, pa ih treba pogurati. 

-Dosta su inertne, idu linijom manjeg otpora, ne želeći prihvatiti činjenicu da se moraju same pokrenuti i da ne čekaju da to učini netko umjesto njih – ističe Vučković.

Upravo im Udruga uzorne hrvatske seoske žene želi uliti potrebno samopouzdanje i pokazati im koliko su bitne. Na titulu najuzornije seoske žene je ponosna i Svetlana Bastalić. 

-Privilegija i čast mi je nositi titulu najuzornije seoske žene Hrvatske i moram reći da to ne doživljavam kao plaću za svoj rad na seoskom domaćinstvu, već mi je to jedna prilika da koristeći blagodat medijskog prostora, promičem hrvatsko selo, seosku ženu, svoju obitelj, dom, ali i zavičaj – ponosno je kazala Bastalić. 

A ponosna je Bastalić i na svoj Dinjevac i svoju Pitomaču. Prepoznata je u svojoj sredini, pa je lani dobila i općinsko priznanje. Potpuno zasluženo jer je uz rad na gospodarstvu i predsjednica Udruge žena Dinjevac, voditeljica izvorne folklorne skupine, radi u kuhinji osnovne škole, radi na uređenju mjesta, pjeva u crkvenom zboru, volontira u Crvenom križu, članica je upravnih vijeća, sudjeluje u projektu Kultura je na selu. I sve to stigne odraditi bez žaljenja uz dobro raspoloženje. Nije, kaže, teško raditi ono što se voli.

-Ako volite to što radite kao što mi volimo poljoprivredu i rad na zemlji i nikad se ne bi mijenjali za grad jer to obožavamo, onda to s ljubavlju radite i dok imate međusobnu dobru komunikaciju, razumijevanje i podršku, onda se sve to stigne – iskrena je Bastalić koja unatoč teškom poslu nije dio one tužne statistike seoskih žena jer selo nikada ne bi zamijenila gradom, baš kao ni Marija Knežić.

-Ne bi nikad ovaj život na selu mijenjala za život u gradu jer ja sam sebi sam svoj gazda na svom gospodarstvu – jasna je Knežić. (Danijela Mlinac)