Kako je Milanović pokušao prodati Inu Rusima, i na kraju im prodao sebe

Piše: Gordan Malić

Mislite li da pretjerujem? Da je ovakav naslov radikalan i da će mu u daljnjem tekstu ponestati argumenata?
Vratit ću vas u vrijeme Milanovićeve vlade i citirati drugi puno luđi naslov: „Ministar Ivan Vrdoljak zabunom završio na razgovoru u USKOK-u“ (Slobodna Dalmacija 17. prosinca 2015).

Neobičnu vijest da je Milanovićev ministar gospodarstva potkraj 2015. u USKOK-u završio zabunom , prenijeli su i drugi mediji, uglavnom kao anegdotu.

NACIONAL: „Ministar Vrdoljak greškom pozvan u Uskok umjesto nogometaša Vrdoljaka“
TELEGRAM: „Netko u USKOK-u je gadno zabrljao, umjesto bivšeg igrača Dinama na razgovor pozvali ministra Vrdoljaka“
Zagreb info:“ USKOK POMIJEŠAO BROJEVE ministra i nogometaša“
INDEX hr. : „Ministar Vrdoljak nije ni pitao zašto su ga zvali u USKOK: “Bez razmišljanja sam se javio”

Da se djelatnici Državnog odvjetništva RH i njihovog elitnog odjela „zabune“ šaljući pozive na krive adrese kao iz pijanog golubinjaka, to je moguće, ali bi zahtjevalo i neko pojašnjenje kojeg nije bilo. A da poziv za informativni razgovor upute članu vlade „umjesto nogometašu“, to već graniči s nečim ozbiljnijim. Da se o nečem ozbiljnijem i radi, potvrdio je ministar Vrdoljak kada se po vlastitim riječima, „bez razmišljanja javio USKOK-u“. To znači samo jedno. Poziv je stigao na pravu adresu. Ne u poštanski sandučić nekog od dvadesetak preostalih Ivana Vrdoljaka u Zagrebu, nego baš ministru u Milanovićevoj vladi.

O čemu se u USKOK-u razgovaralo, nakon što je ministar „bez razmišljanja“ prihvatio razgovor, ne zna se ništa. USKOK nije izdao nikakvo priopćenje povodom „zabune“. Novinarske izvjestitelje, istraživače i komentatore nije zanimala eventualna pozadina te, mora se priznati, nesvakidašnje „greške“. Šutjeli su kao što su prešutjeli i cijeli Milanovićev mandat. Ispriku ministru je umjesto USKOK-a i glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana, ponudila policija.

Ona zaslužuje ući u anale hrvatske političke orvelovštine: „Do greške u komunikaciji došlo je zbog inicijalno ustupljenog krivog broja telefona.“ , izjavio je ravnatelj policije Vlado Dominić.

I ministar je, tako, bez puno razmišljanja pohitao na zborno mjesto zagrebačkih Vrdoljaka, u Gajevoj 30a. Ali gle čuda, u USKOK-u se zatekao sam. Drugih Ivana s njegovim prezimenom nije bilo. Ministar unutrašnjih poslova Ranko Ostojić, nakon par dana ispričao mu se i zahvalio „na razumjevanju“ , dok iz samog DORH-a nije stigla nikakva reakcija. Doduše, nitko ih ništa nije ni pitao, za razliku od danas kad se ne mogu braniti od novinskih prekapanja po svemu…

Jedini novinar kojeg je zanimala pozadina glupavog spina o „pogrešci u prijenosu brojeva“, bio je izopačeno radoznali Malić. Priznajem, s cijelim slučajem sam bio upoznat i prije 17-og prosinca, jer me nekoliko dana nakon saslušanja dramatično nazvao sam Vrdoljak. U Milanovićevoj vladi poznavao sam brojne ministre, njega manje od drugih, a ipak je odmah prešao na stvar. Valjda zato jer sam se već istaknuo pisanjem protiv Milanovića. Tvrdio je da predsjednik vlade već duže sprema njegovo uhićenje, da će ono uslijediti idućih dana. I da će mu prethoditi objava njegovih spornih telefonskih razgovora u jednom dnevnom listu. Na moje pitanje kako zna da su mu razgovori snimani, rekao je da su mu ih puštali u USKOK-u. Istražitelje su zanimale njegove veze s osječkim podzemljem. Prije svakog pitanja puštali su mu dijelove njegovih telefonskih razgovora, pamtim dva imena koja mi je spomenuo, tajkuna Željka Biloša i Damira Handanovića Prcka kojemu se sudilo za naručeno ubojstvo. Vrdoljak mi je rekao da Prcka poznaje još iz škole…

Napomenuo je da su transkripti njegovih razgovora iz MUP-a već dospjeli do redakcije jednih dnevnih novina, i da će njihovo objavljivanje potaknuti i njegovo uhićenje. Razgovor smo vodili u noćnim satima, na terasi moga kvartovskog kafića svega pola sata nakon njegova poziva jer je stvar za njega bila hitna. Pokušavao me unovačiti u svoj neslužbeni „tim za krizne komunikacije“, čiji sastav ne bih spominjao da ne povrijedim kolege iz naše prestižne rejting agencije. I to sam odbio. Ponudio sam mu intervju, koji je pak on odbio, barem dok ne raščisti odnose s predsjednicom svoje stranke Vesnom Pusić. U Milanovićevoj vladi ona je bila ministrica vanjskih poslova i Vrdoljak nije bio siguran u njenu podijeljenu lojalnost…

Zašto bi ti Milanović pakirao, pitao sam?
Odgovorio je kratko:“Jer Inu želi prodati Rusima.“

U javnosti se o prodaji INE ruskome Rosneftu već spekuliralo, i to je pitanje očito podijelilo vladajuću koaliciju. Ali to nije bilo jedino sporno. Oko ruskog plina već su se posvađali ranije. Početkom 2013. u Zagreb je doletjela delegacija Gazproma, ruske državne kompanije koja trguje energentima. Na čelu delegacije bio je predsjednik uprave Aleksej Miler. Iako je najavljivan sastanak na vrhu, Milanović ih nije primio već je to delegirao na resornog ministra u vladi, Ivana Vrdoljaka. U javnost je pustio spin o gruboj odbijenici Rusima kojeg su prenijeli njemu lojalni mediji (Večernji list 17. 01. 2013. : “Rusi u čudu – Milanović odbio primiti direktora moćnog Gazproma!”)

Sastanak Gazpromovog šefa s Vrdoljakom bio je plodonosan.

Godinu dana nakon tog „povijesnog“ susreta, prihodi vukovarske tvrtke PPD, čiji je vlasnik Pavo Vujnovac Vrdoljakov prijatelj i navodni kum, započeli su nezaustavljivo rasti. Srednje razvijeno trgovačko poduzeće koje je u 2013. bilježilo 290 milijuna kuna prihoda, do 2017. je naraslo u golemu kompaniju s prihodom od 7,7 milijardi , a danas je prema nekim procjenama vrijednija od INA-e.

Je li Milanović u toj podjeli interesnih sfera, doista htio prodati INA-u i kome? Danas tvrdi da je odbijao primiti „Ruse“ („Bacio sam ih na cestu“, izrazio se slikovito). Ipak, samo nekoliko mjeseci nakon što je uprava Gazproma obavila razgovore s ministrom Vrdoljakom, u Zagreb je došla druga, politički znatno teža delegacija ruskog Rosnefta. Nju je predvodio jedan od najbližih Putinovih suradnika, Igor Sečin. Putinovog izaslanika u Banskim je dvorima primio osobno predsjednik Vlade Zoran Milanović.

S tog sastanka izdano je šturo priopćenje iz kojeg se nije moglo zaključiti koje su stvarne namjere visoke ruske delegacije. Ako je plin otišao HNS-u, SDP-u preostaje samo da ponovo proda Inu, govorilo se po kuloarima.

Zbog istrage o Sanaderu i mađarskom članu uprave Zsoltu Hernadyu, odnosi hrvatske i mađarske strane bili su na najnižim granama. Igor Sečin ukazao se kao spasitelj Ine. Nakon sastanka sa Sečinom, Milanovićeva vlada poduzela je neke korake prema raskidu ugovora s mađarskim MOL-om.

U siječnju 2014. pokrenula je arbitražu u Švicarskoj pred Komisijom Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL). U lipnju iste godine podignuta je optužnica protiv Zsolta Hernadya, predsjednika MOL-ove uprave. Na žalost ili na sreću, Milanović nije mogao preparirati inozemne arbitre onako kako je to činio s djelatnicima MUP-a i DORH-a, koji su po nalogu prisluškivali njegove političke
konkurente, saslušavali ih i cinično im se ispričavali radi toga, pa smo arbitražu izgubili.

Što se sve događalo na sastanku između Sečina i Milanovića, do danas je ostala tajna. Da nije bio samo kurtoazno poslovan dokazuje i prisustvo Željka Runje, zajedničkog prijatelja oba čelnika. Riječ je o Hrvatu, izvršnom direktom Rosnefta zaduženom za međunarodne operacije, ujedno i Milanovićevom rođaku porijeklom iz Sinja („rođak i prijatelj“, kako Milanović voli naglasiti). Runje je danas na crnoj listi Putinovih pomagatelja.

Jesu li u tom okruženju, prijateljskom i rodbinskom, pali i neki konkretniji dogovori u stilu Sanader-Hernady, nećemo nikad dokazati. Ako ga je i bilo, započeti posao nije završen do kraja, ali je prisustvo ruskih utjecaja ostalo do danas. U Milanovićevom je mandatu došlo i do famoznog Todorićevog zajma u ruskoj Sberbanci, o čemu je možda bilo govora u kontaktima između Milanovića i Todorića koji u to vrijeme nisu bili rijetki. Pohlepa za ruskim novcem bila je tolika da je rat oko ruskih energenata postao gotovo bratoubilački po vladajuću koaliciju.

Prije nego što je Ivan Vrdoljak saslušan u USKOK-u, inspekcija njegovog ministarstva pronašla je nečisto gorivo na benzinskim crpkama Ivana Čermaka, Milanovićevog prijatelja. U to je vrijeme i Čermakov CRODUX važio kao jedan od potencijalnih partnera Gazproma na hrvatskom tržištu. Izbila je ogromna afera i CRODUX, do tada uspješna tvrtka bez mrlje u poslovanju, pretrpila je veliku štetu, a Čermak je najavio tužbu protiv Vrdoljaka. Od nje je u međuvremenu odustao. Situacija se toliko zakuhala da je na stranu Čermaka stao i Milanovićev ministar obrane Ante Kotromanović, nastupajući kao model u Croduxovim reklamama („I naš ministar Kotromanović zna gdje se toči najbolje gorivo“- glasio je slogan Croduxa).
Povijest marketinga baš i ne bilježi primjere ministara koji reklamiraju proizvode privatnih tvrtki.

U to sam vrijeme pisao o vezama ministra obrane Ante Kotromanovića s Mihajlom Perenčevićem, hrvatsko-ruskim tajkunom koji je danas također na crnoj listi Putinovih pomagača. Da bi dokazao postojanje tih veza pred našom gluhom i slijepom javnošću, morao sam angažirati snimatelja koji će Kotromanovića dočekati u zagrebačkoj zračnoj Luci Pleso nakon odmora u Perenčevićevom hotelu Jadranka na Malom Lošinju. Kotromanović je s odmora doletio privatnim avionom u vlasništvu hotela, a fotografije iz zračne luke pokrenule su istragu o sukobu interesa koji je Kotromanoviću u konačnici i presuđen. Nedavno je otkriveno da još uvijek radi za jednog od Perenčevićevih poslovnih partnera.

Stare nepotrošene ruske veze, zar to nije i Milanovićev moto s kojim je stao na čelo hrvatskih suverenista i potonulih socijaldemokrata – rasute političke vojske čiji su preci Rusima navodno rekli NJET.