Neven Šverko: Radio sam 250 koncerata godišnje u najprestižnijim koncertnim dvoranama Europe

Još malo pa će tri godine otkako u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Bjelovaru predaje Neven Šverko. Po rođenju Zagrepčanin, porijeklom Bjelovarčanin, nećak slavnog slikara Ive Friščića s majčine te poznate pjevačice Radojke Šverko s očeve strane, krenuo je tetinim putem, putem glazbe, a u violončelo se zaljubio još kao petogodišnjak.

-S pet godina sam počeo svirati krenuvši u muzički vrtić. Bio sam premali za bubnjeve tada pa sam htio svirati klavir ili gitaru, no nije bilo mjesta pa su mi predložili klarinet. Kad sam čuo za klarinet, rasplakao sam se, a zatim je u zbornicu ušla moja buduća profesorica Dobrila Berković – Magdalenić. Pitala je mamu i tatu što se dešava, uzela me za ruku i odvela u svoju učionicu i demonstrirala violončelo. Čelo je sjajno jer onomatopejski može imitirati šum mora, valove, vjetar, topot slonova, pjev ptičica, odmah sam se zaljubio u taj instrument. Evo, prošlo je već 40 godina od tada i čelo je i dalje moja velika ljubav, dio mene, moj način života, a sada je došlo vrijeme da i ja prenesem znanje na mlađe generacije – prisjetio se Šverko koji je u bjelovarskoj glazbenoj školi počeo raditi u siječnju 2020. godine.

-Pozvala me tadašnja ravnateljica Sonja Štefanac jer je čula da sam se vratio iz inozemstva gdje sam dugo nastupao. Bilo je samo pitanje koliko dugo planiram tu ostati, brzo smo se dogovorili jer je tadašnji profesor violončela otišao i zadovoljan sam poslom iako nikad prije nisam radio u školi. Bio sam asistent na zagrebačkoj akademiji pa sam dobio stipendiju za magisterij u Berlinu gdje sam bio na usavršavanju u berlinskoj filharmoniji, možda i najpoznatijem orkestru na svijetu. Tri godine sam bio tamo i puno naučio, svirao u najvećim europskim koncertnim dvoranama i s najboljim svjetskim glazbenicima – rekao je Šverko koji je sretan što se povećava interes za violončelom u Bjelovaru pa tako ove godine ima ukupno sedam polaznika prvih razreda od čega pet mališana, a dvije učenice prvog razreda srednje škole koje su upravo violončelo izabrale kao izborni predmet.

Čelo sve popularnije

-Za popularizaciju violončela svakako su zaslužni Apocalyptica, kod nas posebno 2Cellos i to je velika stvar jer su napravili čudo. Zanimljivo je da smo pokojni Miro Vidović i ja još puno prije nego što su nastali 2Cellos imali sličnu ideju. Bilo je to nakon svjetskog uspjeha violinistice Vanesse Mae i finske Apocalyptice i projekt se trebao zvati 1Cello. Već smo počeli raditi probne snimke sličnih glazbenih crossovera, no ja sam tada završio u inozemstvu i nikad nismo uspjeli realirizirati tu ideju, a potom je Miro sa Šulićem i Hauserom pokrenuo 2Cellos – otkrio je Šverko koji ne zavidi na uspjehu i slavi mlađim kolegama, no i on se može pohvaliti da je nastupao s nizom slavnih glazbenika iz svijeta klasične pa i popularne glazbe.

-Godinama sam bio samostalni umjetnik i svirao sam puno u inozemstvu pa i u Hrvatskoj. Do pandemije koronavirusa imao sam između 220 i 250 nastupa godišnje, a teško se uopće prisjetiti s kim sam sve svirao. Kad sam bio u berlinskoj filharmoniji svaki tjedan imali smo nekog novog solista. Svaki petak je bio novi koncert, a ponedjeljkom bi došao novi solist. Bili su tu Jose Carreras, Placido Domingo, Montserrat Caballe. Tu je i najveći romski violinist Roby Lakatos iz Mađarske, sjajan glazbenik, a nastupao sam praktički u svim najvećim koncertnim dvoranama Europe od Berlina, Bayreutha, Pariza, Stockholma – kazao je Šverko koji je nastupao i sa Stingom.

-Stinga sam upoznao preko Edina Karamazova, najvećeg lutnjista današnjice, koji živi u Zagrebu, a porijeklom je iz Zenice. S njim sam neko vrijeme svirao u Dubrovniku, a jednog ljeta ondje je stigao i Sting te me pozvao da nastupim s njim u Londonu. Zanimljiva je i priča kako su se Karamazov i Sting uopće upoznali i bio sam prisutan kada su Karamazov i Vidović kontaktirali slavnog glazbenika dok je on snimao nešto s lutnjom. Upozorili su ga da to nije napravljeno baš kako treba, detaljno je Edin obrazložio što i kako, a Stingov menadžer mu se javio za koji tjedan i rekao mu da ga čeka karta za London – otkrio je Šverko koji je više od 15 godina svakog ljeta svirao u Dubrovniku.

-Nema lokacije na kojoj nisam u Dubrovniku nastupao. Od ljetnih igara i Trubadura, preko Kneževog dvora i palače Sponza. Nastupao sam i na uličnom festivalu u Parizu, na Montmartreu gdje je trebalo proći audiciju da bi se sviralo na audiciji i ne može ondje bilo tko svirati. Slično je i u Dubrovniku gdje kazna iznosi pet tisuća kuna za ulične svirače koji se u starom gradu odluče nastupiti bez dozvole. Trenutačno nastupam sa četiri sastava i samostalno. Sviram u Jimi Hendrix tribute bandu iz Zagreba, s Vedranom Milićem imam klasični duet, pa imam i jedan kvartet, a tu je i jedan kvintet, stvarno lijepa priča s Nerom Stipičević sviramo francusku šansonu, Edith Piaf, Brela, Aznavoura i to na francuskom. Stalno imam nastupe, no prioritet je sada škola – kazao je Šverko koji se specijalizirao i za Gypsy Swing, posebnu vrstu jazz glazbe koja je bila iznimno popularna dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća te je prošlog tjedna nastupio u jednom bjelovarskom kafiću, a klasični repertoar moći će se čuti 8. prosinca u Gradskom muzeju kada je i godišnjica rođenja Ive Friščića.

Bjelovaru fali kulturna scena

-Negdje sam pročitao da je ta vrsta glazbe potekla iz naroda i popularizirali su je gitarist Django Reinhardt i violinist Stephane Grappelli. Gypsy Swing nazivam i happy musicom, sretnom glazbom, a to je dosta zahtjevno na violončelu jer su inače to obično kvarteti s dvije gitare, kontrabasom i violinom. Violončelo je sjajan jer je široko upotrebljiv praktički u svim vrstama muzike. Može ga se koristiti i u gitarskim tehnikama, kao violina, kao kontrabas, a čelo je specifično jer je najsličnije ljudskom glasu pošto se svira u baritonsko – tenorskom registru koji je najugodniji za ljudsko uho jer ima frekvenciju ljudskog glasa te smo navikli na te tonove – istaknuo je Šverko kojem je žao što u Bjelovaru zapravo i nema mjesta za svirke i klupska scena ne postoji.

-Kako mi se čini scena u Bjelovaru? Koja scena! Pa ona ne postoji, ako izuzmemo bjelovarsko kulturno ljeto gdje sam nastupao i bilo je fantastično. To je stvarno svjetska priča, no izvan toga je potpuno mrtvilo. Nema prostora, ponude, po pitanju koncerata i svirki apsolutna nula. Suludo se hvaliti kako je Bjelovar grad s preko 120 kafića, a u njima uglavnom nema nikakvog sadržaja. Volio bih da se nešto pokrene po tom pitanju u ovom gradu jer sigurno ima volje i želje, ekipe koja bi svirala jer Bjelovar je i grad glazbenika. U školi imamo puno talentirane djece i stvarno je šteta što ako izuzmemo institucionalnu kulturu, u Bjelovaru praktički i nema prilike da se nešto pokaže – zaključio je Šverko.