Krešimir Ivanček – umjetnik bez kojeg bi teško bilo zamisliti vizualni identitet Bjelovara

Ima cijeli niz stvari koje sam radio i nakupilo se toga. Da svaki tjedan napravite nešto u ovih gotovo pola stoljeća, već je puno, ističe akademski slikar – grafičar iz Bjelovara Krešimir Ivanček koji i ne zna koliko je toga stvorio.

No, srećom pa su prije tri godine povodom 45 godina Ivančekovog stvaralaštva u knjižnici dokumentarnu izložbu “Sve trave i vode” postavili Ilija i Slaven Pejić i ondje uspjeli pobrojati sve učinjeno. A to je pedesetak što skupnih što samostalnih izložbi, gotovo 30 projekata, više od 70 oblikovanja i prijeloma knjiga te još barem toliko naslovnica knjiga. Gotovo 80 kataloga, brošura, prospekata i časopisa, brojne etikete, razglednice i kalendari, zastave i grbovi te plakete. Tu su i znakovi i logotipi, ali i plakati i grafičke mape. Bez Krešimira Ivančeka danas bi bilo teško zamisliti vizualni identitet Bjelovara jer upravo on je osmislio logotipe Bjelovarskog sajma, Terezijane, knjižnice, kina, turističke zajednice, muzeja, brojnih manifestacija i poduzeća, a modernom vremenu je prilagodio grbove Grada Bjelovara i Bjelovarsko – bilogorske županije.

-Znak je sublimacija svega što se iza njega nalazi i kada ga pogledate, odmah vam mora biti jasno što je iza toga, jesu li to čavli ili čokolada. Ne može se za čavle koristiti rukopisno pismo jer ono sugerira da bi se čavli mogli savijati, već čavao mora imati kruto, tvrdo, čvrsto slovo. Kad je čokolada u pitanju, tu se već možemo razigrati. Znak mora biti jednostavan i baš zato na njemu treba jako puno raditi. Prvotna ideja obično je i najbolja, no iza prve stižu i ostale ideje te na kraju možda iz one pete dodajem nešto u prvu i stalno važem kako dobiti što čišću, jednostavniju i pregledniju priču koja je kasnije upotrebljiva u svim tehnološkim situacijama – otkrio je Ivanček koji ističe da često zna vidjeti katastrofalnih rješenja u izradi znakova. Kao još veći problem od onih koji su takve znakove radili, ističe i one na pozicijama koji nerijetko ne znaju prepoznati ono što vrijedi, a što bi se trebalo doraditi.

Poštenje prema struci

-Važno je dobro i pošteno raditi. Kad kažem pošteno, to je poštenje prema struci i iz radionice ne smije izaći nešto čega vas je poslije sram i za što ćete kasnije reći da sam mogao bolje. Jednom kad se nešto napravi, tada više nema opravdanja i izvlačenja. Kada za stotinu godina netko otvori knjigu i pročita nečije ime, ne možete se pojaviti i objašnjavati da ste radili na brzinu jer djelo je ono što ostaje. Mi danas majstore koji su živjeli prije stotinu, 200 ili 500 godina procjenjujemo po njegovim djelima. Ne vidimo uvjete u kojima su radili, jesu li bili gladni, žedni, frustirani zbog nečega, a sigurno se svašta događalo – kazao je Ivanček koji je studirao arhitekturu da bi potom na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu stekao zvanje nastavnika likovnog odgoja, a potom je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu stekao i naslov akademski slikar – grafičar.

-U svakom poslu kojim se bavite, treba učiti od onih koji su bili prije nas. Pročitajte, listajte, gledajte što su radili nekoć ljudi koji su bili bolji i pametniji od nas. Danas živimo u površnom vremenu i ponekad razmišljam što će ostati za budućnost. Što će reći netko za stotinu godina kada će gledati naše vrijeme? Hoće li se pitati; ljudi što se vi radili, što ste nam ostavili i ne možemo se osloniti na vas. Današnja tehnologija doprinijela je tome da smo jako površni. Kad samo pogledate koliko se danas snimi fotografija s kojima ne znamo što ćemo i ne možemo se snaći među njima. A onda nam pregori mobitel i ostanemo bez pola života – rekao je Ivanček dodavši da je tehnologija dobra i puno pomaže, no čovjek bi morao biti taj koji je kapetan i upravlja tehnologijom.

-Lako se prilagoditi površnosti i raditi nešto bez trunke napora da se istraži i uđe u dubinu. Kako se bavim oblikovanjem knjiga, često mi dolaze svakakve fotografije poput tornja na crkvi koji stoji ukoso. Nedavno sam vidio jedan plakat iz turističke edicije u kojem je i more ukoso. Čak ni onaj koji je završavao plakat to nije primijetio pa izravnao more jer svi znamo da ono ne može biti ukoso. Ta površnost neću reći da me ljuti, ali došli smo do toga da ništa nije važno, samo letimo i u toj silnoj nevažnosti i sami postajemo nevažni pa se onda i ne možemo praviti važni – kazao je Ivanček koji je umjetničku karijeru počeo kao slikar, a iako ga svi danas prvenstveno znaju kao vrhunskog grafičkog dizajnera, kao veliku ljubav ističe drvorez.

Čovjek i ruka

-To je medij u kojem nema muljanja i interesantan je jer je izvoran. Tu su čovjek i njegova ruka, a tako je krenula i grafika. Drvorez je zapravo početak grafike i pruža sjajnu mogućnost da sami sebe kontroliramo, a na kraju budemo ushićeni onim što je nastalo jer nikad ne znamo što će se dogoditi. Drvorez mi je najizazovniji medij i iziskuje puno rada. Trenuračno radim na pripremi za tisak jedne obimne knjige o Daruvaru u Domovinskom ratu, a zatim me čekaju još tri, četiri knjige. Nažalost, danas nemam puno vremena za drvorez jer time se ne možete baviti na način sad ću malo to raditi pa potom nešto drugo. Trebao bih se mjesec ili dva posvetiti samo tome jer nema preskakanja iz medija u medij. Moram prvo završiti jedno da bih se mogao prebaciti na drugo. Osloboditi određeno vrijeme te na mjesec dana vratiti sebi i tada bi možda i nešto nastalo – otkrio je Ivanček koji se u Bjelovaru skrasio negdje u 30. godini života.

-Iako sam rođen u Zagrebu, baka mi je bila iz Bjelovara pa i otac je živio u Bjelovaru. Odlučio sam se trajno nastaniti tu kad sam imao tridesetak godina razmišljajući da se čovjek umjetnošću može baviti bilo gdje i nije presudno da si u velikom gradu. Naravno da život u Zagrebu ima i svojih prednosti, no pogotovo u zadnjih deset godina zovu nas i Zagreba da im napravimo nešto. Nije bitno gdje si, bitno je ono što radiš – kazao je Ivanček koji vjeruje da Bjelovar ima potencijala.

Stvaranje manifestacija

-Krenemo pa stanemo, dosta osciliramo. Primjetno je da se danas vraća dosta mladih koji su ranije otišli van i shvatili da ondje nije ništa bolje. Nadam se da će oni koji imaju ta iskustva izvana stvoriti od Bjelovara grad koji će biti prepoznatljiv i mjesto za koje će svima u Hrvatskoj biti odmah jasno da se tu nešto radi. Mi smo sredinom devedesetih shvatili da Bjelovar nema kulturnu manifestaciju koja bi bila interesantna i počeli smo stvarati Terezijanu. Zanimljivo je da su tada u Bjelovar dolazili ljudi iz Varaždina pa potom stvorili Špancirfest jer sve ono što je tamo imali smo i ovdje. Samo ovdje je sve nekako sabijeno na jedan trg, dok je Špancirfest razvučen po cijelom gradu. Pomagali smo u početku i Renesansni festival u Koprivnici, no razlika između Bjelovara te Koprivnice i Varaždina je u tome što su ljudi ondje skloniji učestvovanju u manifestacijama. Odjenu u renesansne nošnje, takvi šeću po gradu, prodaju svoje proizvode, nekako su opušteniji dok se Bjelovarčani radije naslone na stablo pa komentiraju – zaključio je Ivanček.