Davor Štern: Najveću grešku s Inom napravili su Linić, Granić i Fižulić, objasnit ću vam zašto

Davor Štern, bivši član Nadzornog odbora Ine, u svojem svjedočenju pred Antikorupcijskim vijećem istaknuo je danas da osobno smatra da je najveća pogreška napravljena u privatizaciji INA-e u prvom krugu kad je MOL prodano 25 posto dionica + jedna dionica + pravo veta. To pravo veta je bila otrovna pilula. Nitko nije bio spreman ući u Inu zbog njega. Prodaja Ine se dogodila 2003. za vrijeme vlade Račana. Vodili su je Goran Granić, g. Linić i g. Fižulić je bio uključen. Uključio se i Ljubo Jurčić u nekom trenutku.

“Kostrenčić, koji je tad zastupao OMV, tvrdio je da je bio zainteresiran za Inu, ali im nije bilo dano pravo veta u pregovorima. Kad su kasnije saznali da je veto uključen u uvjete kupovine, natječaj je bio gotov. Tad je već bilo jasno da je MOL krenuo na Inu. Prvo kao partner.

Nakon 2009. počele su promjene ugovora do kojih je dolazilo korupcijom, ima i osuđenika. Posljedice ugovora pod koruptivnim odnosima se mogu poništiti, ali kupljene dionice se ne mogu poništiti.

Što se tiče izvješća, vlada Jadranke Kosor po meni je bila vrlo čvrsto na tragovima da se Ina stabilizira. Izbor NO-a kojem sam bio na čelu jedini je bio obavljen temeljem javnog natječaja, koliko znam. Onda se dogodilo nešto neuobičajeno. Ministar Popijač me pozvao i dao listu ljudi koji su se javili na natječaj i rekao da pokušam naći ljude koji će to dobro raditi jer on nije iz struke. Doveo sam gđu Sekulić, g. Vanđelića, tako je nastao NO. Radili smo 2012. cijelu godinu kad smo opozvani i kad smo imali nalog maknuti se, napravili smo izvješće koje smo g. Petroviću i Ramljaku na čelu CERP-a predali. Oni su smatrali da ne treba, no mi smo mislili suprotno”, poručio je Štern te dodao da sve što je Inu opterećivalo tad, a opterećuje i danas.

“Proizvođači plina su sve gori. Ina je strateški važna kompanija kojoj bi trebalo naći novi smjer”, rekao je uvodno Štern.

Na pitanje Nikole Grmoje koji su bili ključni problemi u upravljanju Inom i kako je MOL preuzeo kontrolu, rekao je:

“U obranu MOL-a svaka kompanija bi napravila isto. Moram se vratiti u 1998. godinu kad smo mi vodili pregovore s MOL-om te je bila iskonska želja da MOL i INA postanu jedna kompanija i da krenu zajedno na tržište. Projekt je išao dobro, imali smo angažirane stručne savjetnike. Gospodin Tuđman je umro 1999. godine, a dolaskom nove vlasti 2000. godine projekt je zastao. U četvrtom kvartalu 2008. godine je kupila naftu, iz meni neutvrđenih razloga u trenutku kad je nafta bila skupa. To je dovelo do gubitka, nakon čega je MOL financijski uskočio.

Kad sam otišao iz Ine 2000. nakon dva mjeseca cijena benzina je jako porasla. Ina je zarađivala i pokrenula je ciklus modernizacije s MOL-om ovih dviju rafinerija, ali do tog nije došlo.

Potom je Ina kupila 200 tisuća tona nafte u vrijeme povijesno visokih cijena nafte. S tim što se pokazalo uzrok gubitku, MOL je uskočio u pomoć da pomogne održavanju likvidnosti Ine, počeo je proces puzajućeg neprijateljskog preuzimanja od strane MOL-a. Četvrti kvartal 2008. bio je koban za Inu.

Bili smo pred ulaskom u EU, vlada se tako ponašala, Kosor je bila za promjenu modela upravljanjem Inom. Ali domaći stručnjaci su imali oprečna mišljenja o tome.

U izvješću još jedna važna stvar bio je drastičan pad proizvodnje. Ina nije ulagala u istraživanje i proizvodnju, bilo je jasno da će doći do problema.”

MOL je od Ine s vremenom dobio više dionica, ne dovoljno za većinsko vlasništvo, preuzeo je sve poslovne funkcije i prenio ih u Budimpeštu. Promjena modela upravljanja sad neće ništa promijeniti, tj. neće riješiti osnovni problem. Ako MOL smatra Inu kao tvrtku kćer, onda imaju to pravo raditi. Trebali bi zato pokazati većinski udio dionicama, ali nama to nije vidljivo, a imaju prava kao stopostotni vlasnici Ine.”