Avantura života bjelovarskog poduzetnika – mjesec dana do Nordkappa i natrag I. DIO

Željko Maletić, dipl. inž., ugledni je bjelovarski poduzetnik, bivši sportaš, a danas sportski djelatnik. Uspješno vodi tvrtku Nacional, a godinama je predsjednik Sportskog saveza grada. Otputio se krajem svibnja u avanturu života – putovanje motorom do najsjevernije točke u Europi, unutar polarnog kruga. Unatoč činjenici da je nedavno jedva preživio teške komplikacije covida, nije odustao od svog sna. Za naš portal pisao je dnevnik s tog putovanja kojeg objavljujemo u nekoliko nastavaka. Uživajte u čitanju!

 

Kako započeti priču o za mene epskoj pustolovini. Priču o putu na koji sam se godinama spremao, a onda ga spletom nesretnih okolnosti odgađao. Do zadnjeg časa nisam bio siguran da će se i ovaj put ostvariti. U svakom slučaju nužno je da se poklopi više okolnosti kako bi do njega došlo. Prije svega je potreban pouzdan motor i dobra oprema, iskustvo na dužim putovanjima i naravno ekipa srodnih duša željnih avanture s dovoljno znanja i mogućnosti da tako dug i zahtjevan put ostvare.

Ideja je bila da se otputimo kroz Bjelorusiju i Rusiju, a onda uz obalu Sjevernog ledenog mora kroz Finsku i Norvešku stignemo do Nordkappa. Povratak je bio planiran kroz Norvešku, Švedsku i Dansku pa dalje prema jugu s naglaskom na Norveške znamenitosti, prije svega vezane uz motoristima interesantne rute i mjesta.

Prvotni plan je propao najprije zbog pandemije Corona virusa, a u konačnici zbog agresije Rusije na Ukrajinu.

Glavnu ulogu u cijeloj priči je odigrao moj prijatelj i suputnik na većem dijelu dosadašnji dužih putovanja Boris. Sjajan prijatelj, odličan organizator i motorist, a prije svega pustolov od formata. Jednostavno, čovjek koji uvijek nalazi najbolja rješenja i ulijeva povjerenje svima oko sebe.

Tijekom zime je uspio okupiti ekipu ljudi dijelom s juga, kao i nas sa sjevera Hrvatske spremnu na dugo putovanje na sjever. Dogovori su počeli, utvrđena su pravila ponašanja, broj sudionika te rute putovanja. Onda se dogodila agresija na Ukrainu i opet smo bili na početku.

Vremena nije bilo puno jer je jedino ljetni period pogodan za takva putovanja, zbog uvjeta na putu i hladnoće koja je podnošljiva za nas južnjake jedino tokom tri ljetna mjeseca. Našli smo se sredinom travnja, napravili novi plan puta i prepustili Borisu da se posveti odabiru najinteresantnijih lokacija koje planiramo posjetiti, kao i tajmingu putovanja i odmora tijekom puta s obzirom na dob i mogućnosti ekipe.

Nitko nije želio samo odjuriti do Nordkappa i natrag, već proći znamenita mjesta, podružiti se koliko je moguće s ljudima koje ćemo sresti te probati okuse domaće kuhinje u zemljama koje posjetimo. Prvi je plan bio da nas ide osam, no bez konačnog dogovora jer smo svi vezani uz poslovne i druge obveze.

Vremena je bilo dosta da se svi pripreme i psihički i fizički te obave servise i dodatno opremanje motora. Za datum polaska određen je 26.svibnja, ponajviše zbog očekivanih vremenskih uvjeta na sjeveru.

Mjesec dana je brzo prošlo, neke smo obveze uspjeli odraditi, neke odgodili, plan još malo doradili i u konačnici 26. svibnja krenuli na put svatko sa svoje strane, s mjestom okupljanja u Kranjskoj Gori.

Za večerom smo dogovorili sva pravila kojih se treba u vožnji držati i Borisa odabrali za vođu puta i vodećeg u koloni.

Početak puta kroz Italiju i Austriju

Talijanske Dolomite i austrijske Alpe do Innsbrucka provezli smo po dosta zahtjevnim i uskim cestama. Možda malo prezahtjevnim za našeg prijatelja Gabija, već u Italiji je krstio svoj novi novcati BMW RT 1250 i pristojno ga ogulio. Motor nakon pada nije htio primati gas, no nakon konzultacije sa servisom, kvar je otklonjen i mogli smo krenuti dalje.

Gabriele nas je počastio još jednim prekretanjem s motora na benzinskoj pumpi. Kako sam neko vrijeme vozio iza Gabija i uživao u njegovim vozačkim vještinama, pomislio sam: “Ovaj neće cijeli doći niti do Njemačke, a kamoli do Nordkappa.”

U kasno poslijepodne stigli smo do prelijepog grada na rijeci Inn i napravili pogrešku i u grad ulazili sporednim putem u petak poslijepodne, te naravno zaglavili u gužvi.

Nakon kraćeg kašnjenja stigao je i vlak za putnike. Jedva smo izbjegli da nam se u kupe koji je predviđen za dvojicu utrpa i postarija gospođa. Završila je na kraju s Mihovilom u kupeu i cijelu noć glasno razgovarala telefonom, nije prekidala unatoč njegovim prosvjedima, tako da je on u jutro bio prilično neispavan i nevozan.

Na poslijednjoj od četiri stanice u Hamburgu, dvomilijunskom gradu na rijeci Elbi, preuzeli smo motore koji su došli nešto kasnije drugim vlakom. Uzbuđenje je raslo unatoč blagoj kiši koja je upravo počela nakon sunčanog jutra. Zaputili smo se kroz ne baš gust promet u subotnje jutro prema Kopenhagenu, putem preko Lubecka i otoka Fehmarn.

Izmjene kiše i sunca nisu nam baš išli na ruku. Prvi dodir s Baltikom i snažnim vjetrovima doživjeli smo na mostu između kopna i otoka Fehmarn prije ukrcaja na trajekt za Dansku. Od otoka Lolland do Kopenhagena smo stigli dobrom cestom preko nekoliko mostova koji spajau danske otoke. Lako smo pronašli prilično skup smještaj u samom centru grada, Gabi je po relativno ravnoj cest vozio besprijekorno.

Svakako se već pomalo osjeća dašak sjevera, što po hladnijem vremenu, što po trajanju dnevnog svjetla. Sunce u ovo doba godine zalazi oko 22,30. Ipak smo već odmakli na sjever.

Kopenhagen, glavni grad kraljevine Danske s petstotinjak tisuća stanovnika, stara trgovačka luka iz dvanaestog stoljeća na prelazu iz Baltičkog u Sjeverno more.

Na šetnici pored Male sirene naš prijatelj Gabriele je posjetitelje zabavljao pjesmom i prikupio nešto novca u kapu, na oduševljenje prolaznika. Novce smo im naravno poslije vratili uz opći smijeh, te požurili još malo osjetiti i doživjeti večer u živopisnoj staroj luci Nyhavn prepunoj restorana i kafića.

U sljedećem nastavku: Gdje se Šveđani opijaju i zašto u Norveškoj ima Tesla kao nekad kod nas fiće