Ukrajinke u Lipiku: U domovini smo ostavile muževe, dio puta s djecom smo bježale pješice. Ovdje svi žele pomoći!

Posljednjih dana svjedočimo ruskoj invaziji na Ukrajinu, a ratna nas zbivanja itekako podsjećaju na ono vrijeme unazad trideset godina kad smo i sami svjedočili ratnim sukobima koji su se odvijali u našoj zemlji. Irina Matijević i njezin suprug Josip hrabri su ljudi koji su potegnuli do ukrajinsko-slovačke granice kako bi svoju rodbinu i prijatelje doveli u Lipik. O tome kako je to izgledalo razgovarali smo s obitelji Matijević, ali i s osmero izbjeglih Ukrajinaca, tri žene i petero malodobne djece u rasponu od 3 do 12 godina koji su utočište pronašli upravo u domu obitelji Matijević u lipičkoj Ulici Alojzija Stepinca.

-Zapravo ovo sve nije počelo u četvrtak, samim napadom Rusije na Ukrajinu. Mi smo danima prije bili u kontaktu s našom rodbinom i prijateljima u vezi situacije koja se zbiva u Ukrajini i znali smo da nije dobro, ali ipak smo se do zadnjeg momenta nadali da neće biti rata, govori nam Irina koja je 1996. godine došla živjeti u Hrvatsku. Bilo je to neposredno nakon završetka ratnih operacija u našoj zemlji tako da je bila upoznata s time što znači rat i koje su njegove posljedice.

Upravo zato ona i suprug Josip nisu nimalo dvojili da odu po žene i djecu u Ukrajinu i dovedu ih na sigurno, dok su njihovi muževi i očevi ostali braniti svoju domovinu.

– Brzo smo se organizirali čim smo odlučili krenuti prema Ukrajini. Puno nam je pomogao i gradonačelnik Kasana i Grad Lipik s time što su nam ustupili vozilo. S nama je na put išao i naš sugrađanin Rajko Šurkalović, čovjek koji je puno puta sudjelovao u humanitarnim akcijama naše Udruge ukrajinsko – hrvatskog prijateljstva, kao i još jedan čovjek iz Zagreba, ističe Irina.

Svi mi znamo da nije lako samo tako napustiti svoj dom i otići bez ičega, ali nažalost nužda ne pita. Neki od ovih izbjeglih ljudi upravo su to doživjeli ovih dana, a jedan od izbjeglih dječaka, onaj najstariji, 12-godišnji Artur žali i za svojim psom.

Izbjegli Ukrajinci do ukrajinsko-slovačke granice dio su puta morali ići i pješice, a inače dolaze iz okolice Lvova, zatim Červonograda i sela Zubkiv, inače rodnog mjesta naše Irine.

Kad smo se susreli s njima u domu Matijevićevih bili su dobre volje. Naime Olga Mihajlovska, odnosno Olja, kako ju zovu, netom se vratila iz pakračke bolnice s dobrom vijesti kako je s njezinom trudnoćom sve u redu. Ovim su putem pohvalili liječnike pakračke bolnice, kao i ravnateljicu Major jer su im obećali pomoći pri reguliranju statusa zdravstvenog osiguranja i ostale potrebne dokumentacije.

Olja je u šestom mjesecu trudnoće, a s njom je iz Ukrajine izbjegla i njezina petogodišnja kćerkica Justyna.

Najteži je bio trenutak odluke o napuštanju Ukrajine, a presudna u tome je bila Oljina majka koja je rekla da moraju otići zbog male djece. Njezin je suprug ostao u Ukrajini, u teritorijalnoj obrani, a svjetla točka u njihovu životu upravo je trenutak kad će se roditi njihov sinčić.

-Jako sam sretna što ću roditi sina, a sad sam po drugi put u Hrvatskoj dobila potvrdu da je s trudnoćom sve u redu, ističe Olja. Malenog dječaka će nazvati Severyn. Severyn je staro ukrajinsko ime kojeg su nosili ukrajinski hetmani, vrhovni vojni zapovjednici koji su zapravo svojevrstan ekvivalent našim hrvatskim banovima.

Među izbjeglim Ukrajincima u Lipik je stigla i Jaryina Filjas, a zanimljiva je činjenica kako unatoč tome što je morala napustiti svoju zemlju, ona i dalje radi. Naime, zaposlena je u računovodstvu ukrajinskog zastupništva poznate tvrtke Nestle, a zahvaljujući online mogućnosti, za nju je jučer bio normalni radni dan, premda sve ono što je preživjela i što proživljava itekako emocionalno utječe na njezin rad, što nije nikakvo čudo. S njom je u Lipik stiglo i dvoje djece, Lukyan i Jarema, a tijekom putovanja u svoj onoj zbrci i kaosu, oštećen joj je i automobil s kojim je došla u Lipik. Napuklo je prednje staklo i otkinut je desni retrovizor, a ne funkcionira ni brava od gepeka. Stoga, ako bi se pronašao neki majstor, pomoć bi svakako dobrodošla.

U Lipiku je utočište pronašla i Iryna Kovaljčuk s kćerkicom Hrystynom, koja ove teške dane također emocionalno proživljava stotinama kilometara daleko od obiteljskog doma. Njezin je suprug ostao braniti domovinu, a posljednji su se put vidjeli upravo na ukrajinsko – slovačkoj granici prije odlaska za Hrvatsku.

Najstariji dječak koji boravi kod obitelji Matijević dvanaestogodišnji je Artur čiji su roditelji ostali u Ukrajini. Čim smo ga susreli odmah je rekao kako primjećuje sličnosti između ukrajinskog i hrvatskog jezika. Artur je učenik šestog razreda, a ističe kako mu ne bi bio problem privremeno pohađati školu u Hrvatskoj.

O svojim dojmovima u Lipiku odmah je istaknuo kako je Lipik jako lijep i uredan grad, a sviđa mu se i njegov historicistički duh.

Otkako smo u nedjelju na našem portalu objavili vijest o njihovu dolasku u Lipik, reakcije ne prestaju i javljaju se brojni ljudi koji su spremni pomoći. Neki su samoinicijativno došli i donijeli potrepštine, kazala nam je Irinina majka, Olga Filjas koja u Hrvatskoj živi već jedanaest godina.

Irina je i ovaj put zahvalila svim dobrim ljudima, kao i gradonačelniku Lipika Vinku Kasani te gradonačelnici Pakraca i saborskoj zastupnici Anamariji Blažević na potpori i podršci koju im iskazuju.

Našim novim sugrađanima u Lipiku izražavamo srdačnu dobrodošlicu, ali i nadu da će se situacija u njihovoj zemlji čim prije stabilizirati kako bi se vratili u svoj dom i svojim najmilijima. Velika većina nas proživjela je patnje rata i progonstva i znamo da je kod kuće ipak najljepše. (mk)

Foto: Compas.com.hr