Mateja i Davor su osvojili Kilimandžaro! Najviše im se svidjelo lokalno stanovništvo i izlazak sunca.

S nadmorskom visinom od 5 895 metara, planina u Tanzaniji – Kilimandžaro najviša je samostojeća uzvisina na svijetu. Jedan je to od najvećih pothvata brojnih planinara, no tko ne proba, ne može ni znati je li dorastao zadatku. Na ispunjavanje zadatka vrijednog pamćenja i prepričavanja odlučili su se mladi zaručnici, Bjelovarčanka Mateja Miklik (26) i Đurđevčanin Davor Senzel (29), inače članovi HPD-a Bilogora. Danas, nakon te nevjerojatne životne avanture slobodno mogu reći: “Zadatak – ispunjen, planina – osvojena!”

– Ideja je potekla od moje mame koja je sa svojim društvom planinara iz Đurđevca na Kilimandžaro išla 2005. Toliko ju je oduševila Afrika i planina i toliko nam je “trubila” o tome, da smo jednostavno morali vidjeti o čemu se radi. Rodila je želju u nama – kaže Davor.

Otkrivaju nam ovi mladi avanturisti da je cjelokupno putovanje trajalo 15 dana dok je sami uspon na planinu trajao sedam dana.

– Išli smo drugom najpoznatijom rutom “Machame”. Radi se o jako dobroj ruti jer je jedan dan duža pa je čovjeku lakše priviknuti se na klimatizaciju. Veliki je postotak da će se osoba uspjeti popeti na planinu tom rutom. Naravno, jako je bitna i sinergija u ekipi, a naša je bila odlična. Motivirali smo jedni druge jer nekima je zbilja trebala motivacija – kaže Mateja.

U ekipi je bilo i dvoje doktora pa su spremno priskočili u pomoć ako je bilo potrebno.

– Udijelili su kome je trebalo Ibuprofen ili tablete za spavanje. Zaista bolju ekipu nismo mogli dobiti – priča Davor.

Najlakši dio putovanja, priznaju, bio im je sami početak pa prva dva dana mogu nazvati “mačjim kašljem”.

– Početak je bio hodanje kroz džunglu i predivan krajolik. Temperatura je na početku također bila jako ugodna, ni vruće niti hladno, a kako nismo bili na suncu nismo mogli ni izgoriti. Ipak, kako su dani prolazili, sve je bilo teže i teže. Definitivno je izazovno bilo već treći dan kada smo iskusili kako je to biti na visini od 4600 metara, a da ne spominjemo zadnji uspon koji je krenuo s 5000 metara. To je bio jak ispit čovjekove psihe i volje. Uvjeti su na vrhu dosta hladni, jak vjetar je puhao, a hodalo se cijelu noć. Sve u svemu, pravi ispit za živce i volju gdje se najbolje može vidjeti je li osoba doista zaželjela doći do vrha ili samo probava – priča Mateja.

Sreća je za Mateju i Davora bila što su članovi planinarskog društva pa su na neka iskustva, poput spavanja u šatoru, navikli.

– Nisu svi navikli spavati u šatoru. Mi srećom jesmo jer redovito za 1. maj spavamo u šatoru. Bio sam i u izviđačima pa sam se zbilja naspavao u šatoru. Najgori dio spavanja zapravo je dići se u noći na wc jer hladno je i treba izaći iz tople vreće. No, najbolji dio svega je noćno nebo, nema svjetlosnog zagađenja, a zvijezde se vide fantastično – kaže Davor.

Pribojavali su se ovi mladi putnici rijetkog zraka, no ozbiljnijih tegoba nisu imali.

– Jedva sam čekao iskusiti visinu jer toliko se pričalo o tom tankom zraku na visini, ali na svu sreću mi nismo imali nekih velikih tegoba. Nešto sitno glavobolje i mučnine, no pretrpjeli smo sve dobro. Dok je bilo članova ekipe s malo većim problemima, tempertura, glavobolja po četiri dana, no pregrmili su, jednostavno moraš – rekao je Davor.

Nešto što je Mateju i Davora najviše iznenadilo je lokalno stanovništvo koje im kroz cijelo putovanje bilo od velike pomoći.

– Znali smo kuda idemo, da je drugačiji život i neimaština, ali ljudi su nas iznenadili. Bili su toliko srdačni i pristojni, vidi se da se trude oko turista, ali ne nametljivo već da ih stvarno zanima kako smo, od kuda smo i slično. Ne vidim razlog zašto bi me netko par puta na dan pitao kako sam ako to doista ne misli. Najviše smo se zapravo družili s nosačima koji su nam pomagali nositi stvari tijekom uspona. Nosili su ostatak naše opreme koja nam u tom danu nije bila potrebna. Bili su brzi, energični, pjevali u svakom trenutku i tako nas motivirali. Zaboraviš da ti je muka, da te boli glava, sve živo prođe. Oni su zaslužni za 75 posto uspona, a i navikli su na zrak, nisu osjetili nikakvu promjenu od podnožja do vrha – rekla je Mateja.

Na kraju svega, priznaju da su očekivanja nadmašena, posebno zato jer su išli u nepoznato.

– Najviše nas se dojmio sam uspon i izlazak sunca koji nas je toliko obradovao. Dojmovi su zaista nadmašeni u svakom smislu – kaže Mateja.

– Očekivali smo da će biti teško, pogotovo visina i zrak. No, nismo očekivali da će biti toliko teško. Ipak, vidjeli smo da se može, korak po korak, samo treba biti usredotočen i ideš – kaže Davor.

Nakon pothvata života, već se Mateja i Davor susreću s pitanjem koji im je sljedeći cilj. No oni se, kažu, prije svega žele odmoriti i slegnuti doživljaje. Kilimandžaro je bio zadatak vrijedan truda i volje, a nakon odmora, tko zna, možda zvijezdama odluče biti još bliže.