Zbog male mirovine, 83-godišnja Helena na tržnici prodaje svoje domaće proizvode i po cičoj zimi

BJELOVAR – Trbuh grada, bjelovarska gradska tržnica od svog nastanka mami građane svojom bogatom ponudom domaćih proizvoda. To se nije promijenilo do današnjih dana, ali promjena je na tržnici ipak itekako vidljiva. Nekad dupkom puna, kako prodavačima, tako i kupcima, danas zjapi poluprazna. Da nije sve tako sivo, može se vidjeti tek takozvanim sajmenim danima – četvrtkom i subotom. No, ni tada tržnica nije onako puna kako je znala biti nekoć, a osim konkurencije u vidu trgovačkih centara, svemu je kumovala i pandemija. Da nije riječ samo o dojmu, potvrdila nam je najdugovječnija ‘kumica s placa’ Helena Odorčić koja tamo prodaje svoje domaće proizvode od 1991. godine.

– Otkad je počela korona nema ljudi, kao da su nestali. I tržnica se puno promijenila otkad radim na njoj. Nekad je to išlo, dok nije bilo centara mi smo prodali sve što smo imali, a sad svi idu u centre, tamo je toplo pa se malo ugriju i kupe što trebaju. Sve je to sad jadno, sve manje se trži, sve je manje ljudi, ali borimo se da ne idemo prositi, da ne idemo na socijalu – kaže. Izgled tržnice nije se puno mijenjao, ali zahvalna je što bar imaju krov nad glavom. Vremenske (ne)prilike Heleni ne smetaju pa je na tržnici gotovo svakog dana. A što prodaje?

– Malo ima poljoprivrede, malo graha, malo iz vrta, malo repe i zelja kiselog, malo turšije… Ljeti prodajem cvijeće, imam 23 grma ruža, pa tulipane, gladiole. Tako si nešto uz penziju zaradim – navodi. Zbog skromnih je primanja i počela prodavati na tržnici. U uzgoju joj pomaže muž koji obavlja poslove s motokultivatorom, dok se ona prima motike.

– Doma sami sve uzgajamo, nemamo mi toga puno, ali se borimo. Oboje smo stari i koliko možemo toliko radimo, ali što smo stariji, to manje možemo – priča. Ipak, na tržnici planira ostati dok god bude mogla.

– Volim ići među ljude, to me drži. Ja uvijek imam nekoga tu da pričamo, doma kad bih bila u zatvorenom poludjela bih, pogotovo sad u koroni. Otkad je ona nastala nisam sa susjedom popila kavu, svi se zatvaraju, nema više druženja, a posebno se bojimo mi stari – otkriva. Kod nje kupuju različite generacije iz istih obitelji, a otkriva i recept za zadržavanje kupaca.

– Kupce se može zadržati tako da ih ne varaš, a što ću ih varati. Svi znaju da kod mene nije ništa iz Zagreba, sve je domaće. Moj auto ne može do Zagreba – smije se i pokazuje na svoja kolica kojima svakodnevno dovozi proizvode do tržnice.

U posljednjih 12 godina može je se pronaći na istom mjestu, uvijek okruženu društvom. Vrijedna i skromna, Helena je zahvalna što si može zaraditi barem za kruh i mlijeko da ne mora posuđivati od susjeda. Priča nam kako se na tržnici može primijetiti da je kriza i da ljudi nemaju.

– Osjeti se kriza, osjeti. Nekad kad je nešto koštalo šest kuna svi su ostavljali kusur, a danas toga više nema da netko ostavi kunu, to se dogodi možda jednom u mjesecu. Sad svi gledaju na kunu – ističe. No Helena odmahuje rukom, kaže bit će bolje, samo ne znamo koje godine. Unatoč svemu, naglašava kako je zadovoljna s onime što ima, a najvažnije je ipak zdravlje.

– Kako nam je tako nam je, samo neka je zdravlja. Kako bude svima, tako će biti i meni – zaključuje.