Logor Bučje – prvi srpski logor na okupiranom dijelu Hrvatske

Uz dopuštenje autora Ivana Zvonimira Ivančića objavljujemo njegov tekst o logoru Bučje objavljenog na portalu Braniteljski.hr za kojeg smatramo da daje cjelovid uvid u zbivanja u okolici Pakraca od kolovoza do prosinca 1991.

 

Logor Bučje jedan je od najpoznatijih i najvećih logora pobunjenih Srba i snaga JNA koji se nalazio na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata.

Logor je bio u funkciji od 14. kolovoza do 13. prosinca 1991. godine, dakle 4 mjeseca. Nalazio se u mjestu Bučje, 20 kilometara istočno od Pakraca na cesti Pakrac-Požega. Upravo je ovo mjesto bilo sjedište srpske pobune u pakračkoj općini.

Jedan od zatočenika logora Bučje, Zvonimir Miler, navodi da su uhićenja Hrvata u zapadnoj Slavoniji započela već 14. kolovoza 1991., a dan kasnije, na katoličku Veliku Gospu, osniva se MUP zapadne Slavonije, koji postaje nadležan za logor Bučje. MUP zapadne Slavonije zapravo je nastavak organizirane aktivnosti obavještajaca MUP-a Srbije. Zapadnoslavonski MUP podijeljen je na Službu državne bezbednosti (SDB) i stanice milicije, od kojih je ona na pakračkom području bila smještena na Bučju, a u sklopu nje i logor. Načelnik MUP-a zapadne Slavonije bio je Branko Pavić, koji je ujedno bio i načelnik SDB, koja je imala šest agenata: Milenka Martinovića iz Žigerevaca koji je pokrivao područje Požege, poručnik Stevo Stojanović (došao iz SDB-a Osijek) bio je zadužen da područje Slatine prije nego li je napustio teren i otišao u Beograd, poručnici Ranko Slavujević i Branko Sudar bili su zaduženi za područje Pakraca, kapetan Jurica Šajnović bio je zadužen za područje Nove Gradiške i Okučana, a Pero Pejić za područje Daruvara.

Paralelno s osnivanjem MUP-a zapadne Slavonije, odnosno SDB-a i stanica milicije, formira se i logor Bučje u koje pobunjenici dovode ljude koji su oteti. Otmice se mogu podijeliti u dvije skupine: otmice osoba koje su se slučajno našle na putu pobunjeničkih i agresorskih jedinica te ciljane otmice politički značajnih Hrvata ili hrvatskih branitelja. Začeci logora Bučje nalaze se u lovačkoj kući u Grđevici, napuštenom selu 3 km istočno od Bučja. Međutim, kako se broj zarobljenika povećavao, tako je s vremenom odlučeno da će se logor preseliti u samo Bučje u nekoliko objekata. Jedan dio zatvorenika nalazio se u podrumu zgrade Šumarije, u kojoj je bila smještena stanica milicije Bučje. Naime, zarobljenici su prvo dolazili upravo u podrum Šumarije, odakle bi odlazili na ispitivanje u stanicu milicije gdje bi bili premlaćeni, a potom prebačeni u druge objekte. Dio zarobljenika bio je smješten u prostorijama Osnovne škole, koja je služila kao bolnica i zatvor. Ipak, središnje mjesto logora bila je zgrada bivše Veterinarske stanice u kojoj je u dvije prostorije od nekih 20-ak kvadrata boravilo 50-ak zarobljenika. Osim ovih zgrada u samom Bučju, bilo je još nekolicina mjesta u okolici na kojima su bili zatvarani zarobljenici.

Boravak u logoru

U logoru nije bilo dozvoljeno napuštanje objekta u kojemu je u malom prostoru boravio velik broj logoraša, osim kada bi trebali obavljati fiziološke potrebe. Međutim, nekada niti to ne bi mogli, nego bi nuždu obavljali u jednu zajedničku posudu, naravno pred svim ostalim zatvorenicima u prostoru u kojemu su boravili. Prehrana je bila također oskudna. Hranili bi se dva puta dnevno – ujutro i navečer. Ujutro bi dobili komadić kruha, eventualno čaj i namaz koji bi dijelilo više zarobljenika, dok bi navečer dobili nekakvu vrstu variva, koja je više sličila napoju jer se u pravilu sastojala od ostataka ručka i večere pobunjenika. Kada bi htjeli napakostiti zarobljenicima, u hranu bi dodali više masnoće što bi kod izmučenih i izgladnjelih zarobljenika izazvalo probavne tegobe.

Zatvorenici su bili premlaćivani rukama, nogama i različitim predmetima: pendrecima, letvama, kabelima i sl. Tijekom ispitivanja zarobljenicima su stavljali ruke u metalne škripove te su koristili debele metalne žice kojima su zarobljenicima lomili prste. Također, koristili su velike veterinarske igle kojima su ubrizgavali nepoznati sadržaj u zarobljenike, a mnoge su zarobljenike tjerali da nepomično stoje vani na hladnoći. Psihičko mučenje očitovalo se u prisilnom pjevanju četničkih pjesama te tjeranje na kopanje rupa, aludirajući da kopaju grobove. Mnogi su zatvorenici tjerani na težak fizički rad, koji je za zarobljenike bio još teži zbog nikakve prehrane. Poseban tretman imao je tzv. kapo, koji je bio zadužen za pojedinu prostoriju. Naime, ukoliko bi netko od zarobljenika previše jaukao od bolova ili ako bi se netko psihički slomio, kapo bi dobio batina.

Zatočenici logora Bučje

Broj zarobljenika logora Bučje nije poznat, ali procjenjuje se da ih je kroz logor prošlo oko 300, a poimence ih je poznato stotinjak. Najmlađi zarobljenik logora imao je samo četiri godine. Također, poznato je da je točno 65 zatvorenika prebačeno iz Bučja u logor u Staroj Gradiški u dva navrata 9. i 13. prosinca 1991. godine kada je logor rasformiran pred nadirućim hrvatskim snagama, koje su Bučje konačno oslobodile 26. prosinca 1991. Prema dostupnim podacima, poznato je da je 24 zarobljenika logora izgubilo život, a samo njima dvojici su pronađeni posmrtni ostatci. Pronađeni su posmrtni ostatci pripadnika MUP-a Ivana Keserice i Branka Ročeka. Kao nestali se i dalje vode Zdravko Barać, Juro Blažević, Bohumil Dostal, Ivo Egredžija, Franjo Jurković, Zdravko Kolar, Vitomir Margetan, Marko Marić, Viktor Oblak, Marijan Petrovečki, Darko Petrovicki, Anka Rajzer, Damir Rambousek, Marijan Svjetličić, Ivan Šreter (predsjednik pakračkog HDZ-a i predsjednik Kriznog štaba zapadne Slavonije čime je najviše rangirani hrvatski dužnosnik koji je poginuo u Domovinskom ratu), Dražen Takač, Ilija Turković, Drago Tutić, Nevio Zandona i Mirko Zebić. Postoji mogućnost da ovo nije konačan popis ubijenih i nestalih.

Zarobljenici logora Bučje koji su u prosincu prebačeni u Staru Gradišku konačno su razmijenjeni početkom 1992. godine. Prva i najveća razmjena dogodila se 16. siječnja 1992. u Pakracu na Gavrinici, na liniji razgraničenja hrvatskih snaga i pobunjenika. Neki civili razmijenjeni su narednih dana. Među posljednjima, 6. veljače 1992. razmijenjen je i dr. Vladimir Solar, ravnatelj pakračke bolnice kojega su pobunjenici zarobili prilikom napada na Pakrac 19. kolovoza 1991. godine.

Presude vezane uz logor Bučje

Nažalost, vrlo je malo krvnika odslužilo svoje kazne. Luka Ponorac (rođen 1966.), Luka Nikodinović (r. 1962.), Miodrag Simeunović (r. 1960.) i Rajko Dreković (r. 1955.) u odsutnosti su 1993. godine osuđeni svaki na 8 godina zatvora jer su 28. kolovoza 1991. godine u Lučincima, u tadašnjoj općini Požega, opljačkali i oteli Ž. M., djelatnika PPK Kutjevo te ga odveli u logor Bučje, gdje su njega i druge zarobljenike fizički i psihički zlostavljali. Međutim, 2009. Županijsko državno odvjetništvo zatražilo je obnovu postupka te je optužnica promijenjena u sudjelovanje u oružanoj pobuni, a temeljem Zakona o općem oprostu obustavljen je kazneni progon navedene četvorice. Isto je Županijsko državno odvjetništvo napravilo i u slučaju Bogdana Delića (r. 1944.) i Stevana Štekovića (r. 1966.), koji su 1993. osuđeni na 8 godina zatvora zbog otmice i zatvaranja u logoru Bučje civila D. K.. Godine 2009. postupak je obnovljen, prekvalificiran u sudjelovanje u oružanoj pobuni te je temeljem Zakona o općem oprostu obustavljen kazneni progon Delića i Štekovića.

Predrag Sarajlija (r. 1963.) 1995. godine osuđen je na 6 godina zatvora jer je zajedno sa Zoranom Pejakovićem, Slobodanom Marićem, Predragom Prodanovićem i Nedjeljkom Ivičićem u Pakračkim vinogradima zarobio Z. M., Ž. N., S. S., G. D., M. Š. i D. N.. Oni su odvedeni prvo u Kraguj, a zatim u logor Bučje, a putem su tučeni kundacima, rukama i nogama. Sarajlija je služio kaznu u Lepoglavi. Iste je godine na 10 godina zatvor osuđen i čuvar u logoru Bučje Milanko Stanisavljević (r. 1951.). On je Z. E. i M. Š. batinjao, tukao plastificiranim električnim kabelima, nogama i drugim sredstvima, prisiljavao grupe zatvorenika na prinudni rad oko mjesta Bučje i u okolnoj šumi, te zajedno sa stražarima navedenog logora provodio mjere izgladnjivanja na način što su zatvorenicima uskraćivali pravo na dostatne i redovite obroke hrane, što je dovelo do teškog narušavanja njihovog zdravlja, ozljeda tjelesnog integriteta i velikih psihičkih patnji.

Veljko Svakidan (r. 1955.) optužen je za sudjelovanje u masakru hrvatskih branitelja u Kusonjama 8. rujna 1991. te da je sudjelovao u ispitivanju i psihičkom zlostavljanju civila uključujući dr. Ivana Šretera, S. i V. M., B. V., J. M., Iliju Turkovića i Marijana Svjetličića. Nakon ispitivanja naredio je njihovo zatvaranje u logoru Bučje, a Svjetličić i Turković su kao zatočenici logora ubijeni. Za ta dva djela izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 15 godina. Predrag Vukadinović osuđen je na 2 godine zatvora zbog uhićenja i zatvaranja u logoru Bučje policajca G. S.. Međutim, Županijsko državno odvjetništvo 2008. godine također je obustavilo kazneni progon za njim temeljem Zakona o općem oprostu.

Zločinac Vlado Kaurin (r. 1961.) 1997. godine osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina zbog ubojstva pripadnika HV-a Nenada Marjanovića u Pakračkim vinogradima 1993. godine te zato što je u logoru Bučje tukao zatvorenika F. G. te mu zarezao zapešće da vidi ima li „plavu krv“. Civila J. Š. tukao je telefonskim kabelom i žiletom ga zarezivao po testisima ne bi li od njega iznudio priznanja. Civila Zdravku Kolaru ruke je vezao u stolarskom škripcu te mu veterinarskom iglom ubrizgao injekciju nepoznatog sadržaja. Kolar je nekoliko dana nakon toga umro te njegovo tijelo do danas nije pronađeno. Radovan Arsenić (r. 1952.) 1999. godine osuđen je na 6 godina zatvora kao čuvar logora Bučje u kojemu je fizički i psihički zlostavljao civile J. J., M. M. i F. C. Međutim, čini se da je postupak obnovljen te je Arsenić 2003. godine osuđen ovaj put na 4 godine i 9 mjeseci, ali je tijekom žalbenog postupka preminuo pa je kazneni progon obustavljen. Nikola Dragušin zvani Niger (r. 1952.) osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora od 20 godina. Optuženik je osuđen zato što je 19. kolovoza kao zapovjednik voda u TO Pakrac rukovodio napadom na Pakrac prilikom čega je sudjelovao u otmici dr. Vladimira Solara, ravnatelja pakračke bolnice, koji je potom odveden u logor Bučje te zato što je Željku Sokoloviću i Mirku Đuriću u prosincu 1991. godine naredio egzekuciju hrvatskih civila u Veberovom sokaku u Pakracu prilikom čega su ubijeni Ante Validžić, Vladimir Zvonarić, Ana Zvonarić i Ivan Latinski, a teško ranjeni M. Z. i M. V. Inače, Dragušinu je 2005. predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić smanjio zatvorsku kaznu za 1 godinu.

Kao što je vidljivo, postoji nekolicina presuda vezanih uz ratni zločin u logoru Bučje. Jedan pobunjenik osuđen je isključivo zbog zlostavljanja civila u logoru Bučje, dok su dvojici izrečene jedinstvene kazne zatvora zbog ratnih zločina u logoru Bučje te drugih djela. Jedan pobunjenik osuđen je zbog otmica i dovođenja zarobljenika u logor Bučje, dok je jedan osuđen na jedinstvenu zatvorsku kaznu zbog otmice i dovođenja zarobljenika u logor Bučje te drugih djela. Jedan pobunjenik prvostupanjski je osuđen na kaznu zatvora zbog zlostavljanja zarobljenika u logoru Bučje, ali je tijekom žalbenog postupka preminuo te njegova presuda nije postala pravomoćna. Sedmorica pobunjenika osuđena su zbog otmice i odvođenja zatvorenika u logor Bučje, međutim 2008. i 2009. došlo je obnove postupaka te je njihov zločin prekvalificiran u sudjelovanje u oružanoj pobuni te je potom protiv njih obustavljen kazneni progon temeljem Zakona o općem oprostu.

Od onih koji su služili kaznu zatvora, Sarajlija i Stanisavljević odslužili su kazne zatvora u Hrvatskoj, dok su Svakidan, Dragušin i Kaurin 2008. izručeni Republici Srbiji, gdje su nastavili izdržavati zatvorske kazne. Nažalost, licu pravde nikada nisu privedeni njihovi nalogodavci Branko Pavić (r. 1952.), kreator logora, načelnik SDB-a i MUP-a zapadne Slavonije, Ljubomir Banjeglav (r. 1954.), zapovjednik stanice milicije Bučje i njegov zamjenik Nenad Bursać (r. 1959.), Jovo Vezmar (r. 1947.) načelnik policijske stanice u Pakracu tijekom srpskom puča u ožujku 1991. godine te potom zapovjednik TO u Bučju i Dragan Rusmir (r. 1946.), zapovjednik logora Bučje,  kao ni njihov politički vođa i predsjednik zapadnoslavonskog SDS-a Veljko Džakula. Trenutno, prema dostupnim podacima, Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru 2014. godine podiglo je optužnicu protiv 12 osoba zbog zločina u logoru Bučje, međutim istraga je prekinuta zbog nedostupnosti okrivljenika hrvatskom pravosuđu.