Hoćemo li danas s megafona čuti što hrvatska vlast treba činiti u pandemiji

Danas u 15 sati u Zagrebu je središnji skup protivnika uvođenja covid potvrda, Nacionalnog stožera, epidemioloških mjera i koječega drugog. Na put u metropolu uputilo se mnoštvo autobusa iz svih krajeva Hrvatske i očekuje se impozantan broj prosvjednika.

Policija je priopćila da skup nije prijavljen, ali da znaju za njega pa to valjda znači da će ga osiguravati ili spriječiti. Prije ovo prvo.

Unatoč mnoštvu ljudi s kojima komuniciramo na društvenim mrežama i koji su zagovornici prosvjeda, još nije sasvim jasno što je cilj prosvjedne povorke. Iako se cijepljenje protiv covida nigdje ne spominje, može se pretpostaviti da nezadovoljnici to ne žele i da traže pravo da ne budu cijepljeni, a da ta njihova odluka ne utječe na njihovu slobodu kretanja i obavljanja svakodnevnih poslova. Odbijaju i testiranje koje treba potvrditi jesu li zaraženi virusom ili nisu, pa opet ta činjenica upućuje na zaključak da zarazu covidom smatraju neopasnom za njihovo zdravlje i zdravlje drugih s kojima su u kontaktu.

Da se kojim slučajem radi o zarazi kolerom, kugom, boginjama… vjerojatno bi postupili drukčije jer te bolesti smatraju ozbiljnim i smrtonosnim, što izgleda za covid ne vrijedi.

Dio građana pod zastavom svemoćne i beskrajne slobode traže pravo na izbor. Odluku o tome cijepiti se ili ne trebaju donijeti oni sami, testirati se ili ne, također sami pa kao takvi, zdravi ili bolesni, s maskom ili bez nje, s distancom prema drugima ili blisko s drugima, dezinficiranih ruku ili ne, imaju pravo ići na posao, predavati u učionicama, liječiti pacijente u bolnicama, raditi na šalteru banke, čuvati red i mir…

Argumenti države, liječnika, epidemiologa, znanstvenika, ne čuju se od buke nabrijanih boraca za slobodu naoružanih megafonima. Jedno od pitanja vlasti je što onda kad se netko od njih razboli, kad će mu trebati bolnička njega, tko će im pomoći u sustavu koji već sad puca od preopterećenosti oboljelima.

Sloboda je svakoga od nas birati kako ćemo živjeti i brinuti se o svom zdravlju. Kad se pak radi o zaraznim bolestima, briga je onih koji su izabrani voditi neku zemlju, brinuti se o zajednici zaštititi je. Vlast to i čini, ali neki njihovi potezi nužno ograničavaju beskrajna prava i slobode pojednica. Tu počinje bunt i pokret kojem svjedočimo.

Nećemo podsjećati na mjere koje donose države udaljene koji sat vožnje od nas prema zapadu. Osim toga, i tamo ima sličnih prosvjeda. Zapitajmo se radije, što bi se dogodilo da Hrvatska ništa ne čini.

Kako bi izgledalo da nije nabavljeno cjepivo, da nisu kupljeni respiratori, da nema covid odjela u bolnicama, da liječnici puštaju bolesnike da kampiraju u hodnicima i šatorima ispred bolnica. Tko bi radio i proizvodio u tvrtkama, tko bi uzgajao, prodavao, kuhao i posluživao hranu i piće, tko bi se brinuo o starijima i nemoćnima, tko bi pokapao umrle?

Možemo li zamisliti scenarij bez epidemioloških mjera? Tko preživi, preživi, tko umre, umro je, bad luck. Bili i onda bilo prosvjeda zašto nitko nije ništa poduzeo. Ili možda današnji prosvjed napokon odgovori na pitanje: kako bi trebala postupati Hrvatska u situaciji globalne pandemije? Teško.