Nikola Ivkanec: Kako smo obranili Doljane i oslobodili 17 talaca

Pet je poginulih toga dana u tom boju, šesti teško ranjeni, pokraj drugih desetak ranjenih, Eugen Lapčić, prevezen je u bolnicu u Bjelovar, pa u Zagreb, ranjen u pluća, prvi Istranin poginuo u Domovinskom ratu. Taj je mladić bio u Daruvaru slučajno, zaljubio se kad je jedna Daruvarčanka došla u Pulu, on je bio brodograđevni tehničar u Uljaniku i došao je za njom u Daruvar…

 

Daruvar je u samom početku rata bio jedan od gradova koji je bio najviše izložen agresiji i oružanim napadima lokalnih Srba i JNA. Malobrojni pripadnici daruvarske policijske postaje obranili su postaju i samo središte grada. 19. kolovoza smatra se početkom rata na tom području. Tim povodom objavljujemo svjedočanstvo Nikole Ivkanca, organizatora obrane Grada, snimljeno za potrebe dokumentarnog serijala o prvim oslobodilačkim akcijama u zapadnoj Slavoniji „Otkos-Orkan-Papuk ’91.“ Riječ je o obrani Doljana…

 

Bila je nedjelja, 1. rujna, kad su oni (JNA) odlučili iz vojarne, Marićev štab, da riješe te punktove, i da zauzmu predgrađe Daruvara, naselje Doljani. To su izvodili na način da su upotrijebili jedan čitav bataljon Teritorijalne obrane, na način da su dvije satnije postavili kao osiguranje, a jednu satniju su upotrijebili u okruženje tih naših punktova. U ranim jutarnjim satima počeli su topničkim i minobacačkim napadima po gradu i po tim našim punktovima.

Nakon topničke pripreme, krenuli su u totalno okruženje i više nije bilo mogućnosti izvlačenja tih ljudi s tih punktova i stanovništvu zatečenom su počeli prijetiti da će poubijati ako se ne predaju. Nije bilo izbora, i ta skupina policajaca, njih 20-ak, morala se predati u Doljanima tim odmetnicima. Predaja je bila strašna na način da su ih počeli maltretirati na najsuroviji način. Skinuli su ih do gola, vezali žicom, polegli na asfalt, palili na leđima jednu hrvatsku zastavu, bockali ih bajunetama, krv je curila asfaltom. Ali, jedan od tih bojovnika je uspio pobjeći i dojaviti u Štab jer se prekinula veza, to je bilo u 4 sata ujutro počelo.

Ja u Štab nisam dobio odmah dojavu što se događa, izgubila se veza. Dolaskom tog glasnika, doznao sam da je praktično da su Doljani pali i da su još živi jer je on vidio, čuo te njihove krikove i to sve, da su još živi i da ako im brzo ne stigne pomoć, da neće preživjeti. Ja nisam imao izbora, srećom, tražeći u to vrijeme pomoć sa svih strana, tu se našla postrojba Specijalne jedinice policije iz Bjelovara, g. Josip Trogrlić, zatim tražio sam pomoć odmah iz Grubišnog Polja, g. Radić i njegova je postrojba došla, i nije bilo više vremena za nekakvo mudrovanje i odlučivanje što učiniti, krenuli smo iz pokreta direktno u napad, ili mi, ili oni. U svom tom piru i masakru koji su izvodili, oni čak ni stražu nisu postavili oko Doljana, već su se zabavljali mrcvarenjem tih policajaca.

Uz Josipa Trogrlića i tu postrojbu, bio je i policijski BOV, borbeno oklopno vozilo. I uz pomoć tog vozila u zahvatu autoceste krenulo se krenulo se direktno u boj. Međutim, u usponu, ako znate kako Doljani izgledaju, bio je jedan propust i tu je jugo-vojska postavila nekoliko desetaka kila eksploziva i digla je cestu u zrak i napravila takvu rupu da taj BOV nije mogao proći. No, mi smo i tu prepreku savladali na način jer smo imali kao zapreku u Radićevoj ulici u Daruvaru desetak kamiona natrpanih šoderom i kamenom iz Sirača koja je imala za cilj u slučaju prodora oklopno-mehaniziranih snaga jugo-vojske i ovih oklopnih borbenih vozila koji su bili u kasarni da ih zapriječe i zaustave dok ne budemo mogli djelovati protiv njih. I jedan kamiondžija je uspio u rikverc doći do te rupe i iskipati taj kamen i šoder u tu rupu, tako da je BOV mogao proći.

Još uvijek odmetnici nisu i jugo-vojska primijetili što se događa, čak za taj BOV su vjerojatno pomišljali da je njihov, dok nije počeo bojno djelovati i onoj buci i u onom svemu počeli su bježati bezglavo prema kasarni, i počelo je njihovo gonjenje. Međutim, pri napuštanju tog mjesta masakra, otvorili su vatru na one svezane i onako svezane tri su uspjeli ubiti. Međutim, mi smo ipak od tih 20 ljudi 17 živih uspjeli izvući, onako iznurene, izmrcvarene, onako gole, sanitetima u Dom zdravlja. Cijena je bila visoka. Mi smo imali pet mrtvih, dakle za 17 živih.

Teško mi je o tome govoriti, ali to nas je naučilo za ubuduće kako ćemo se morati hrabro i odlučno nositi s takvim situacijama. Bilo je, dakle, pet poginulih toga dana u tom boju, šesti teško ranjeni, pokraj drugih desetak ranjenih, Lapčić Eugen, je prevezen u bolnicu u Bjelovar, pa u Zagreb, ranjen u pluća, prvi Istranin poginuo u Domovinskom ratu. Njega spominjem posebno samo zbog toga što je taj mladić bio u Daruvaru slučajno, zaljubio se kad je jedna Daruvarčanka došla u Pulu, on je bio brodograđevni tehničar u Uljaniku, i došao je za njom u Daruvar. Zatekao ga rat u Daruvaru i javio se kao dragovoljac u policiju i s nama dijelio već ove prve dane u Domovinskom ratu. Ali, nesretna sudbina je bila takva da je bio pogođen rasprskavajućim metkom i 20. dan u bolnici u Zagrebu je preminuo. A već smo se mi ponadali da će se možda izvući. Sahranjen je u Puli, ostala mu je sestra i majka i danas je kapelica na tom mjestu u Doljanima, od istarskog kamena, posvećena njemu.

Naslovna fotografija Toni Hnojčik