Hrvatska protugradna obrana oslanja se na raketare bez raketa

“Raketa na Bogeka? Ne bum se ja time bavil.” Tom je rečenicom lakovjerni Dudek u prvoj epizodi Gruntovčana “Božja vola” odbio ispaliti svoju prvu protugradnu raketu. Ipak, još tada, smatralo se da su nadležni raketari u mnogim selima velika utjeha protiv tuče pri čijem spustu majka priroda itekako zna pokazati zube. Vremenske neprilike nisu nas zaobišle ni ove godine pa je nemoguće ne upitati se je li Hrvatska obrana od tuče bolje funkcionirala prije 50 godina?

Iz Državnog hidrometeorološkog zavoda navode kako provode operativnu obranu od tuče prema Zakonu o sustavu obrane od tuče, koji je na snazi od 31. svibnja 2001., u skladu s financijskim, tehničkim i ljudskim mogućnostima. – Koncept suzbijanja tuče prizemnim generatorima i raketama temelji se na stvaranju uvjeta da se u prirodnom oblaku na umjetan način formira veći broj zametaka leda nego što bi se stvorilo prirodnim putem – smatraju. Sada reketari, njih četrdesetak koliko ih je ostalo, rade samo s prizemnim generatorima, a umjesto 1. svibnja, kada službeno počinje obrana od tuče, ove je godine sezona krenula 15. lipnja. Prema DHMZ-a, osim što se ove godine s obranom krenulo kasnije, krenulo se samo s 300 generatorskih postaja odnosno 264 manje nego godinu prije.

Da se zaštita od tuče danas svela na minimum minimuma potvrdio nam je i bivši raketar Darko Bengez iz Žabjaka kod općine Rovišće koji se protugradnim raketiranjem počeo baviti odmah pri navršenoj 18 godini – koliko se po Zakonu najmanje moralo imati. Priznaje da je i ranije, uz oca kojeg je u tom poslu naslijedio, sa zanimanjem gledao u rakete i način na koji se one koriste. – Moj tata je slučajno krenuo raditi taj posao. Naravno, birali su ljude koji nisu zaposleni i koji su stalno kod kuće kako bi bili pripravni u svako vrijeme – kaže Bengez.

Inače, obrana od tuče raketama patentirana je 1945. godine po teoriji u kojoj reagens srebrenog jodida potiče stvaranje kristalića leda. Zato se rakete sa srebrnim jodidom ispaljuju u grmljavinske oblake kako bi u njih izbacile reagens. Na taj se način u oblaku umjetno stvaraju manji kristalići leda, a višak vlage se ravnomjernije raspoređuje i sprečava nastanak velikih komada tuče. Ipak, priča Bengez, raketiranje se godinama mijenjalo i unaprijedilo. – Rakete su nekada bile malog dometa, ali s razlogom. Klimatski gledano, oblaci su se s tučom nalazili nisko, oblak se od zemlje nalazio na tri do četiri kilometra. Rakete su bile svezane za jednu letvu te su se stavljale u cijev zabitu u zemlju. Mogla se pripaliti i s čikom jer je imala fitilj. Vjetar je puhao u donji dio letve uz koju se raketa nalazila i pomoću raketnog motora usmjeravao je prema oblacima. Kasnije su došle modernije kućice gdje raketari imaju zaklon – objašnjava Bengez dodajući da je nekada situacija bila takva da su raketari sami skupljali novce po kućama kako bi osigurali rakete za obranu od tuče.

Dalje nam Bengez priča da se radi o vrlo ozbiljnom poslu i da se nije smjelo pucati bezveze. Raketari se, kaže, svake godine podvrgavaju i testiranjima zbog noviteta. Primjerice, godinama su sve bolje postajale radio veze putem kojih se raketarima dojavljivalo stanje oblaka i mogućnost oborina, a ponekad su znali što moraju raditi i bez dojave. – Ako je trebalo ići, ili su nam rekli da idemo ili smo išli inicijativno jer smo već po oblacima znali situaciju. No, kada se mora ići mora se, bilo u ponoć, u dva u noći ili pet popodne. Nakon dojave, otišao sam u kućicu, spojio se na radio vezu, pripremio rakete i čekao komandu. Bilo je situacija i da je oblak skrenuo pa se nije ni moralo pucati, ali kada se moralo, naređeno je kako se namješta nagib, smjer rakete i broj komada raketa koliko je potrebno ispucati. Morali smo paziti na puno toga, recimo na avione kada se nije smjelo pucati pa da pada ne znam koliko jaka tuča – kaže.

Iako se radi o velikoj obvezi, naknada za nju nije bila ohrabrujuća. Iznosi između 600 i 700 kuna, a u slučaju nesreće obitelj dobije besplatan sprovod – mala utjeha za veliku odgovornost. Stoga kaže Bengez da mu je najveća motivacija bila ta što je, uz tuđe, branio i svoje. I danas se bavi poljoprivredom pa jako dobro zna što znači kada se nebo otvori. – Šteta na ratarskoj kulturi, ako led udari, je ogromna i to je za tu godinu gotovo, ali šteta na voćarstvu ili vinogradarstvu je za sljedećih pet godina – dodaje.

Smatra Bengez da način prema kojem država ide što se tiče protugradne obrane nije najsvjetlije rješenje. – Dok smo se mi unazadili, druge države u Europi ide prema tome da još bolje unaprijede protugradnu obranu, jer u svakom slučaju, bolje ju je imati nego ne imati. Ovako, svi se moraju osigurati i nadati da štete ne budu višegodišnje – poručuje Bengez.

Prošle godine je rečeno da će Ministarstvo poljoprivrede predložiti Vladi ukidanje postojećeg zakona o sustavu obrane od tuče na temelju stručnog mišljenja DHMZ-a i Svjetske meteorološke organizacije te “međunarodne znanstvene i stručne zajednice” da postojeći sustav nema uporište u znanosti, a ni dokaza o učinkovitosti.

Iz nekog razloga, na tome se stalo. Iako se još puca i sezona obrane je u tijeku, sve se svelo na sitno slovo na papiru. “Isusek, Isusek, kaj bu se na kraju odlučilo?”