“Uneređena” i krvava odjeća i mrtvi štakori? Caritas se pretvara u odlagalište otpada!

BJELOVAR – Caritas ili odlagalište otpada? Ogorčeno je pitanje s kojim se bore volonteri Caritasa župe svetog Antuna Padovanskog u Bjelovaru. Iako je već puno puta naglašeni problemi s kojima se Caritas suočava, potres u Petrinji, ali i cijela pandemijska situacija dovela je priču na sami rub. Na inicijativu čitateljice čiju odjeću nisu htjeli primiti u Caritas jer više nemaju mjesta, odlučili smo s voditeljicom Dijanom Bertić Frančić provjeriti što je dovelo do toga da se odbija pomoć građana.

– Istina je, preuzimanje odjeće smo zaustavili zato što smo puni, no i zato što smo zaista svašta dobivali. Nemamo čak ni dovoljan broj ljudi pa su nam građani ostavljali odjeću preko ograde i ispred vrata. Zaista strašno. Kada se vreće otvore, doslovce možete vidjeti usrane gaće, poderane hlače, uloške krvave još uvijek zalijepljene za gaće, a čak smo u vrećama pronašli i crknutog štakora. Pa nismo ni mi otpad – priča Bertić Frančić.

Navodi Bertić Frančić kako nemaju više mjesta ni u kontejnerima za bacanje stvari, a odvoz tuđeg otpada onda moraju i platiti. – Kada se donosila odjeća za Petrinju, to je bilo prestrašno. Svaka čast pojedincima. Moram naglasiti da mi ne tražimo novo, ali tražimo od ljudi da budu savjesni i da ono što nije za nositi bacaju u svoje kante ili reciklažno dvorište, a ne da mi to radimo za njih. To je ispod svakog poniženja. Kako nećemo svojoj djeci dati takve stvari, tako mi to nećemo ni prosljeđivati sirotinji – navodi Bertić Frančić.

Problem Caritasa je i što nitko neće raditi besplatno pa je sav posao ostao na leđima samo dvije osobe – voditeljice i jedne volonterke. – Svi mi imamo i svoje privatne probleme i obveze, ali trudimo se pomoći koliko god možemo. Ljudi me uvijek mogu nazvati. S vremena na vrijeme dobijem točne podatke o obiteljima kojima pripremam odjeću. Trenutno recimo odjeću pripremamo za pet obitelji – kaže.

Odjeća, ona “normalna” uvijek je dobro došla, ali prije svega se mora sortirati i raspodijeliti dupkom puno skladište Caritasa u kojemu se, kako čujemo, nalazi sve i svašta. – Jednom prilikom sam odvezla pet puta autom odjeću iz Caritasa u reciklažno dvorište. To ne bi ni smjeli raditi, ali sam ih molila da odjeću uzmu rekavši da je moja. Na svoj obraz odvozim. Da netko otvori vreću i detaljno pogleda čega sve ima, rekli bi šta ova ima doma – rekla je Bertić Frančić.

Najgore od svega, dodaje, ako u Caritasu žele prvo pregledati dobivenu odjeću, ispadaju svakakvi, psuju ih i nagrde. – Obično nas i nagrde upravo ti koji su sve i svašta donijeli. Ponavljam, ne tražimo da je to ispeglano i mirišljavo, ali da je dostojno svakog čovjeka. Pa zar starica mora nositi vestu koju su pojeli moljci? A što se tiče cipela, od 20 pari ne može se naći jedna primjerena i cijela. To jednostavno ne graniči s normalnim – ogorčeno priča Bertić Frančić.

Nada se voditeljica Caritasa da će njezina priča, koja je svojevrsni alarm za uzbunu, donijeti neke promjene, a ne da ustanova koja nastoji pomoći bude odlagalište otpada.